Oštra osuda moralne izopačenosti

Francuski pjesnik, povjesničar i satiričar Théodore Agrippa d’Aubigné (1552–1630) nije bio samo čovjek pera, već i ratnik, štitonoša Henrika IV. koji je u vrijeme hugenotskih ratova prošao mnoga bojišta i iz prve ruke svjedočio krvoločnim pokoljima. Tijekom političkih peripetija koje su obilježile drugu polovicu 16. stoljeća u Francuskoj taj beskompromisni kalvinist osuđen je na smrt, pobjegao i povukao se u egzil, gdje se za protestantsku stvar nastavio boriti riječima, dorađujući Tragičare (1616), opsežan aleksandrinački religiozno-politički spjev u kojem opisuje užase vjerskih ratova i progona protestanata, da bi u zadnjem dijelu prikazao Posljednji sud u kojem su katolici osuđeni na vječne muke, dok kalvinisti zauzimaju mjesto uz Božje prijestolje.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2022.
Preveo Željko Klaić

Iako je i d’Aubigné u mladosti pisao ljubavnu petrarkističku poeziju, u uvodu Tragičara svoje ranije radove ocjenjuje nepobožnim porodom od tmine, referirajući se na biblijsku priču o Ezavu i Jakovu u kojoj mlađi brat blizanac preuzima primat. U toj se usporedbi jasno otkriva d’Aubignéovo angažirano viđenje književnog poslanja. U vremenu velike nestabilnosti koja dovodi do pokolja Bartolomejske noći d’Aubigné svojim stihovima istodobno optužuje katoličke neprijatelje i protestantskim saveznicima daje utjehu („njima otrov, melem vama“).

Moglo bi se reći da su Tragičari svojevrsni politički pamflet, uzmemo li u obzir da je politika prije svega stavljena u službu vjerske istine i morala. Pamfletizam se ovdje miješa i nadmeće s proročanskim tonom pa se d’Aubigné kao starozavjetni prorok utječe Bogu moleći snagu za naviještanje Njegove riječi: „plameni jezik u usta mi stavi / da nebeskim glasom Francuzima zborim“. Svjestan specifične situacije figure proroka čija je poruka često mučna, autor naglašava da ne piše kako bi ugodio, već preobratio: „Čitatelju, mora da ti sve već posta / dosadnim i mučnim, […] / No ne pišem za tebe, o robe taštine, / već poklanjam tebi, […] / ovu pregršt straha i predsmrtnog stanja“.

S obzirom na vjersku pozadinu i proročanski ton, ne čudi da Tragičari obiluju gustim biblijskim intertekstom, no erudit d’Aubigné uvelike se oslanja i na antičku tradiciju. Kršćanski Bog na početku III. pjevanja prikazan je sličnim gromovniku Zeusu. Bogu na nebesima prilaze u antičkoj maniri personificirane Pravda i Pobožnost, koje su, očajne i razočarane ljudskim stanjem, napustile Zemlju kako bi Svevišnjem nabrojale grijehe čovječanstva.

Ti biblijski i antički motivi miješaju se s prikazima Francuske, zapale u dekadenciju i rastrgane krvavim vjerskim i političkim sukobima. Tipično za epski način izražavanja, narativni je fokus pritom jednoliko raspoređen u svim smjerovima, od fikcije do fakcije, od povijesti kao prošlosti do povijesti kao sadašnjosti. U tom će smislu suvremenom čitatelju na trenutke možda biti zamorno pratiti naraciju što luta i gdje su opisi tiranije francuskih vladara prekinuti duljim opisima vladavina starozavjetnih kraljeva i antičkih careva u funkciji osnaživanja pozicije autora koji na trenutke kao da želi ući u raspravu s Machiavellijevim Vladarom.

Ipak, d’Aubignéova erudicija ne svodi se na biblijsku i antičku citatnost, već se ogleda i u velikoj informiranosti o suvremenim zbivanjima koja čine glavnu tematsku i narativnu okosnicu spjeva. Govoreći o vjerskim sukobima, d’Aubigné preuzima ulogu beskompromisna suca vođena onozemaljskim kriterijima. Dok opisuje zatečeno stanje, oštro osuđuje moralnu izopačenost dekadentnih vladara te prikazuje društvo iz kojeg su nestale viteške vrijednosti, hrabrost, milosrđe i razboritost. Na meti njegove kritike nalaze se i Crkva i suci, a posebno su dramatično prikazane muke nižih slojeva koji prehranjuju kraljevstvo, a u krvoločnim ratovima redovito najviše stradavaju.

D’Aubignéov vjersko-politički angažman često se svodi na stoicizam pa nam zato donosi veliku galeriju protestantskih mučenika koji nisu pokleknuli ni pod prijetnjom najgorih muka, nadmećući se u vrlini i neprestano nadilazeći granice onoga što čovjek za ideale može otrpjeti. Ljudsku (ne)pravdu autor suprotstavlja Božjem sudu. S ciljem da dobije uvid u zemaljske užase, Bog obilazi Zemlju te – vidjevši muke koje protestanti trpe u Njegovo ime – priprema Posljednji sud. U opisu Apokalipse do izražaja dolazi starozavjetna slika okrutnoga Boga koji na grešnike (katolike) šalje najgore muke, ekvivalentne onima koje su od ljudske ruke trpjeli protestanti. U istom dijelu snažno izbija i autorova ogorčenost i osvetoljubivost koje naposljetku prevladavaju nad stoicizmom. Obraćajući se ljudima koji će na Posljednjem sudu trpjeti muke, d’Aubignéu fokus bježi sa želje za opominjanjem čovječanstva prema ogorčenoj zluradosti zbog kazne protivnika.

Dok katolicima d’Aubigné zaziva vječne muke, za svoj narod kaže: „ojađeni stranci kojima se zgadi / gledati Francuze, dajte, Boga radi, / razlikujte žrtvu od krivca ubojstva“. U tom se stavu ogleda vječan paradoks promišljanja o nama i drugima koji je opće mjesto svih sukoba, uključujući i one današnje – ljudi teško izbjegavaju logičku zamku prema kojoj jednu vjersku ili nacionalnu skupinu smatraju inherentno zlom, dok za druge zagovaraju razlikovanje dobrih od zlih, pojedinaca od skupine. Prevevši spjev iz 17. stoljeća, Željko Klaić učinio je mnogo više od toga da je hrvatskim čitateljima omogućio uvid u to burno povijesno razdoblje. Zahvaljujući njegovu tečnom i lako čitljivu prijevodu, d’Aubignéov nas tekst u nestabilnim vremenima opominje kakvim sve zvjerstvima mogu rezultirati vjerski i nacionalni ratovi, ali nam i obnavlja nadu podsjećajući nas da su ljudi oduvijek živjeli u vremenima za koja su pogrešno smatrali da su posljednja.