Od minimalizma do gubitka niti vodilje

Zamršeni odnosi između djece i roditelja duboko su utkani u temelje ljudskog postojanja te nerijetko zalaze u prostore različitih umjetničkih izričaja. Činjenica da je riječ o izrazito složenim interakcijama, koje često podrazumijevaju posljedice nepredvidljivih razmjera, nije prepreka autorima i umjetnicima koji ne zaziru od suočavanja s patološkim obrascima ponašanja i najmračnijim crtama ljudske ličnosti. Toj kategoriji osobito odvažnih kreativaca svakako pripada i Norvežanin Jon Fosse, jedan od najcjenjenijih pisaca današnjice (usto i dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2023), čiji je dramski tekst naslova Majka i dijete nedavno premijerno izveden u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula.

Predstava se odlikuje minimalističkim pristupom dramskom tekstu / Snimila Jelena Janković

Predstava kojoj režiju potpisuje novi umjetnički voditelj INK-a, višestruko nagrađivan koreograf, izvođač i redatelj Matija Ferlin, scenska je adaptacija koja se, u izvedbi Jadranke Đokić i Uga Koranija (dramaturginja je Vedrana Klepica, Luka Prinčič je autor glazbe i dizajna zvuka, a Elvis Butković dizajner svjetla), odlikuje minimalističkim pristupom dramskom tekstu. Ferlin je u odnosu na Fosseovo djelo zauzeo, čini se, sasvim suprotan stav od onoga koji lik Majke pokazuje naspram svog djeteta. U tom smislu, umjesto potpunog odbacivanja i zanemarivanja vlastitog potomstva u znaku gotovo posve neopravdane sebičnosti i egocentrizma, pulski je redatelj odabrao put drugog ekstrema, popločan kompulzivnim poštivanjem autorove riječi. No, sudeći po rezultatu takva režijskog usmjerenja, čak je i dogmatičnom shvaćanju Fosseova dramskog teksta prijeko potrebna režijska prerada koja je kadra jasno prepoznati jaz između pisane riječi i one izgovorene na kazališnim daskama te pružiti svakoj od sastavnica kazališnog proizvoda primjereno mjesto u specifičnoj scenskoj hijerarhiji.

Nedvojbeno je najbolji dio nove predstave u produkciji pulskog kazališta glumačka izvedba Jadranke Đokić; njezina interpretacija sveobuhvatno dovodi do izražaja saturaciju Fosseova djela, suptilno naglašavajući težinu osjećaja skrivenih između redaka, strašnih, a ipak univerzalno ljudskih. Snaga glumičina umijeća odražava se u pomno usklađenim pauzama, vokalnim varijacijama i govoru tijela, s pomoću kojih prvakinja drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu gotovo savršeno dočarava Majčinu nemoć da ispuni prazninu vlastite nedozrele ličnosti – jer, baš kao što se Ibsenovi junaci ne mogu oduprijeti vlastitoj slabosti i odvojiti od traumatične prošlosti, ni Fosseova Majka nije kadra istinski nadvladati svoj izopačeni individualizam. Upravo je to neostvareno iskupljenje – krasno očitovano prigušenim pokretima i preciznim vladanjem nedovršenim rečenicama – ono što puni gorčinom gledateljsko iskustvo.

Ugo Korani u ulozi Dječaka, nažalost, ne postiže na sceni jednako slojevitu glumačku interpretaciju, što uvelike otežava vizualizaciju žrtve pasivnoga roditeljskog pristupa od strane publike. Korani, stalni član Zagrebačkog kazališta mladih, poprilično nekonzistentno prikazuje Dječaka koji nije sposoban ni udaljiti ni približiti se stvarnom ishodištu svoje duboke i nepremostive patnje. Ne uspijevajući održati dosljedno bivanje na sceni za cijeloga trajanja predstave, izvedba mladoga pulskog glumca uvelike se oslanja na svega nekoliko uspješno oblikovanih izražaja te stoga ograničava (nužno) poistovjećivanje gledatelja s Fosseovim likom.

Ono što nedvojbeno nedostaje Majci i djetetu u režiji Matije Ferlina jest primjereno razrađena akustična slika predstave u cjelini. Specifičnost dramskog teksta vrsnoga norveškog autora nalazi se u prodornosti pomno odabranih riječi, istaknutih dinamičnim ritmom i postavljenih u savršenom međudjelovanju s neizrečenim, a posljedica nedostatka prikladne zvučne strukture prepoznaje se, u ovom slučaju, u nedovoljnoj koncentraciji pažnje gledatelja prema auditivnoj dimenziji predstave. Drugim riječima, bez snažne i višeslojne slušne slike, publici ne preostaje drugo nego usmjeriti gotovo svu pozornost na vizualnu razinu cjelokupne izvedbe – koja zbog izraženog minimalizma nikako ne može zadovoljiti potrebu gledatelja za estetskim iskustvom – gubeći doticaj s onim što skriva srž dramskog teksta Majka i dijete, odnosno s veličanstvenom težinom Fosseovih riječi.