O gorućim pitanjima Crkve

Četvrtoga listopada započela je XVI. opća redovita skupština Biskupske sinode u Rimu. Priprema je bila duga i temeljita, raspravljalo se na više razina, jer je Sinoda o sinodalnosti najavljena 7. ožujka 2020. Na skupštini je 464 sudionika, uključujući 365 članova s pravom glasa. Sastanci i 35 okruglih stolova traju mjesec dana. Od Hrvata na Sinodi sudjeluju zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša (s papinskom pozivnicom), predstavnik HBK-a đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić i predstavnik BK BiH mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić. Kardinal Jean-Claude Hollerich, luksemburški nadbiskup, predvodi Sinodu u svojstvu generalnog relatora. Novost je što će pravo glasa imati žene i muškarci laici, a dosad je pravo glasa na redovnim skupštinama u Rimu pripadalo biskupima i poglavarima redovničkih zajednica. Sudjeluju 54 žene, a časna sestra Maria de los Dolores Palencia Gomez 13. listopada bila je prva žena u povijesti koja je predvodila skupštinu Biskupske sinode. Prisutni su prvi put i tzv. posrednici i stručnjaci kao i „bratski delegati“ iz drugih crkava i zajednica, svi bez prava glasa.

Sinoda je progovorila o važnim pitanjima današnje Rimokatoličke crkve

Većini katoličkih vjernika i nekatolika u Hrvatskoj pojam sinoda zasigurno je nepoznanica. Grčka riječ synodos doslovce znači zajedno hodati, zajednički hod. U prvim stoljećima Crkve, koncil i sinoda bile su istoznačnice koje su označavale skupštinu biskupa, a prve su sinode održane u Maloj Aziji u posljednjem dijelu drugoga stoljeća. Augustin Aurelije spominje tri vrste: opću, područnu i pokrajinsku. Od 6. stoljeća lokalni biskupi sazivaju biskupijske sinode na kojima sudjeluje podređeno svećenstvo. Četvrti lateranski koncil (1215) propisao je pravila biskupskih sinoda, a 1563. Tridentski koncil obvezao je biskupe da jednom godišnje sazivaju sinode, čega se biskupi nisu odveć držali.

Sinoda je bilo i među pravoslavnim kršćanima, kao i među tradicionalnim protestantima. Dvije jake američke samoupravne evangeličke crkve nose naziv Luteranska crkva – Sinoda Missouri (LCMS) i Evangeličko-luteranska sinoda Wisconsin (WELS). Kada je Petar Veliki odlučio ukinuti funkciju ruskoga patrijarha i na čelo Ruske pravoslavne crkve postaviti Sveti sinod, modelirao ga je po evangeličko-luteranskom modelu upravljanja, a ne po pravoslavnom, kako to ističe Kallistos (Timothy) Ware, s tim da je ruski car imao apsolutnu kontrolu nad sinodom. Kardinal Walter Kasper poetski je definirao da sinodalnost „znači zajednički biti na putu čitava Božjeg naroda u zajedništvu s apostolskom službom“, dok je pak Međunarodno teološko povjerenstvo Kongregacije za nauk vjere 2018. na sličnom tragu reklo da je sinodalnost „djelovanje Duha u zajedništvu Tijela Kristova i u misionarskom hodu naroda Božjeg“. Narod Božji jedna od glavnih definicija Crkve na Drugom vatikanskom koncilu.

Suvremena Biskupska sinoda Katoličke crkve nastala je 15. srpnja 1965. Motu propriom Apostolica sollicitudo Pavla VI. Sinoda je zamišljena kao tijelo u kojem se nalazi svjetski kolegij biskupa i njezina je funkcija savjetodavna. Sinodalne skupštine mogu dvotrećinskom većinom donositi rezolucije. Papu rezolucije ne obvezuju i papinsko tzv. posinodsko pismo može, ali i ne mora, uzeti u obzir zaključke prisutnih biskupa i laika, što Biskupsku sinodu čini svojevrsnim zmajem od papira, ustanovom koja je totalno podređena papi. Biskupska sinoda također je i birokratski aparat.

Preokupacije ove Generalne skupštine raznovrsne su, a najviše prašine digle su teme iz radnoga dokumenta Instrumentum labori, kao što je položaj žene u Crkvi (đakonsko ređenje), pitanje svećeničkog celibata i pitanje uključivanja LGBTQ+ osoba (dva spomena) i rastavljenih osoba u crkveni život, kao i pitanje odnosa s drugim kršćanima. Na navedeno reagirali su tvrdo konzervativni kardinali Brandmüller, Burke, Sandoval Íñiguez, Sarah i Zen Ze-kiun izravno tražeći od pape odgovore u svezi i glede sinodalnih tema. Papin odgovor javno je objavljen. Među ostalim, papa je u opširnom odgovoru napomenuo sljedeće: “Crkva je „otajstvo misijskog zajedništva“, ali to zajedništvo nije tek afektivno ili eterično, nego nužno podrazumijeva stvarno sudjelovanje: ne samo hijerarhija, nego i sav Božji narod na različite načine i na različitim razinama može učiniti da se čuje njegov vlastiti glas i osjećati se dijelom hoda Crkve. U tom smislu možemo reći da je sinodalnost, kao stil i dinamizam, suštinska dimenzija života Crkve. Sveti Ivan Pavao II. rekao je vrlo lijepe stvari o ovom pitanju u apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće (Novo millennio ineunte).”

Do kakvih će zaključaka doći sudionici ove Sinode, to tek treba vidjeti. Sigurno je da se vidi utjecaj njemačkoga Sinodalnog puta (prosinac 2019–ožujak 2023), pokreta koji je poprilično uzdrmao Crkvu. Treba imati na umu da je Crkva u Njemačkoj i dalje financijski najmoćnija lokalna crkva i da poslije Luthera svaki papa s pozornošću gleda u smjeru Njemačke, ali sudeći po Završnom dokumentu nikakve reforme po njemačkim željama neće biti. Sudionici Sinode također su uputili i zajedničko Pismo Božjem narodu, koje je na tragu Završnog dokumenta. U njemu se ističe nada sudionika da će mjeseci koji nas dijele od drugog zasjedanja, u listopadu 2024, omogućiti svima da konkretno sudjeluju u dinamizmu misijskog zajedništva naznačenog riječju sinoda. Ovo nije ideologija nego iskustvo ukorijenjeno u apostolskoj predaji. Na ovoj Sinodi puno se raspravljalo, ali ništa se revolucionarno nije dogodilo.