Nova era hrvatske jezične politike

U 770. broju Vijenca od 14. rujna 2023. raščlanile su se 323 primjedbe sa e-Savjetovanja o Prijedlogu Zakona o hrvatskome jeziku (PZHJ) koje su Vladi uputili pojedinci, skupine građana i ustanove. U ovome tekstu kratko se analizira prvo saborsko čitanje PZHJ-a od 16. studenoga 2023. Primjedbe upućene na e-Savjetovanju u pisanom su obliku, a samim time i sažetije, usredotočenije i odmjerenije. Saborska rasprava je pak govorena, što je utjecalo na razinu polemičnosti i emocionalne angažiranosti. Stoga ne čudi da je saborska rasprava o PZHJ-u vrvjela od retoričkih figura, digresivnosti, anegdotalnosti, cinizma, a zbog čega je glavna tema znala biti posve u drugom planu.

Osmosatna rasprava sadržavala je jedanaest izlaganja zastupničkih klubova i jedanaest pojedinačnih rasprava uz nebrojene replike. Ministar Fuchs predstavio je PZHJ u Saboru ističući da je tijekom povijesti hrvatski jezik često bio zapostavljan, te da je cilj zakona „zaštititi, poučiti i istaknuti dragocjenu vrijednost jezika kao instrumenta kojim se izražava identitet, povijest i kultura“. Zahvalio je Matici hrvatskoj, ali i dodao da su neki „nastojanja da se zasebnim propisom na jedinstven način regulira pitanje uporabe i skrbi o hrvatskome jeziku iskoristili za ideološka prepucavanja i (…) strašili javnost kaznama“.

Izneseni brojni afirmativni argumenti

Iznijeto je mnogo afirmativnih argumenata kojima se opravdava donošenje zakona. Isticana je njegova afirmativnost, demokratičnost, otvorenost, uključivost i provedivost, opisan je kao zakon koji spaja, a ne dijeli, te kao civilizacijski iskorak i potreba suvremenog društva. Europska komisija istaknuta je kao uvjerljivo najveći nakladnik na hrvatskome jeziku koji, kako je iznio ministar Fuchs, dnevno izda gotovo 2000 tekstova. Taj opseg ukazuje na potrebu za vrlo organiziranim terminološkim radom. Saborski zastupnici iz HDZ-a isticali su potrebu promišljanja jezične politike, naglašavali da slične zakone ima 16 zemalja Europske unije te da je ZHJ jasan izraz politike modernoga suverenizma. U govoru Kluba zastupnika HDZ-a istaknuto je da su PZHJ podržali mnogi – Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Rektorski zbor, Društvo hrvatskih književnika, Crkva u Hrvata i drugi – odnosno da je zakon „nastao kao čin ljubavi, ali i osjećaja odgovornosti koje kao narod gajimo prema hrvatskomu jeziku i Domovini“. Izdvojio bih još dio u kojem je istaknuto da se zakon ne donosi zbog drugih nego nas samih „kako bismo [hrvatskom jeziku] osigurali budućnost promišljanjem i planiranjem“.

Među svim govorima klubova zastupnika koji su u načelu afirmativno gledali na zakon, ističem izjavu Kluba zastupnika SDSS-a da „[o]vo nije zakon koji podržavljuje jezik kao što to čine neki drugi zakoni“. „Želimo li emancipirati govornike u sve većoj nadmoći globalnih i regionalnih jezika, dobar je način povećanje broja sati za hrvatski jezik“, također je dodano.

Analiza najčešćih kritika

U sljedećem dijelu osvrćem se na argumentacijsku analizu dijela kritika. Započinjem sa četiri češće isticanim i ujedno, po mojoj procjeni, slabo argumentiranim zamjerkama: (1) pogrešnost imena zakona; (2) bojazan izazivanja straha i nesigurnosti kod govornika; (3) nemogućnost da ZHJ išta riješi/promijeni; te (4) nepotrebnost Vijeća za hrvatski jezik.

Snimio Patrik Maček / PIXSELL

Pogrešnost imena zakona

Klubovi zastupnika SDP-a i SD-a govorili su o tome da je zakon pogrešno imenovan i da je trebao glasiti, otprilike, Zakon o javnoj i službenoj upotrebi hrvatskoga jezika. Obrazloženje se temeljilo na tome da se hrvatski jezik ne može regulirati zakonom zbog pojmovne apstraktnosti, tvrdeći da se jedino upotreba toga jezika može regulirati.

Gdje završava apstraktnost i počinje konkretnost, vrlo je relativna procjena. Ni ime zakona koji je predložila oporba nije precizno. Naime, sudeći prema članku 4. PZHJ-a (u kojem se opisuje predmet uređenja zakona), on bi zapravo trebao glasiti Zakon o službenoj i javnoj uporabi hrvatskoga jezika i osiguravanju sustavne i stručne skrbi o hrvatskom jeziku. Primijenimo li dosljedno izrečenu kritiku, ne bismo imali ni Zakon o poljoprivredi (NN 118/18) nego Zakon o ciljevima i mjerama poljoprivredne politike i pravilima vezanih za zajedničku organizaciju tržišta poljoprivrednih proizvoda. Ističem da sam se ovdje proizvoljno zaustavio jer predmet uređenja Zakona o poljoprivredi u čl. 1 obuhvaća čak 109 riječi. Dakle, ocjenjujem da naziv ZHJ dovoljno dobro opisuje predmet uređenja i da pritom ne dovodi do zabune.

Zakon će izazvati strah i nesigurnost kod govornika

Kub zastupnika HSS-a i Radničke fronte istaknuo je da će ZHJ izazvati strah i nesigurnost kod govornika. Zastupnica je konstatirala da „jezikoslovci fundamentalisti“ već trideset godina čine „da se ljudi u javnom prostoru boje govoriti, da ljudi više paze na to kako će to reći nego što će reći“. Međutim, njezina argumentacija pokazala se kontradiktornom. Naime, nabrajajući mnogobrojne riječi koje je ministar Fuchs, govoreći uime predlagatelja zakona, pogrešno izgovarao, te ističući da je zamuckivanjem pokazao nesigurnost unatoč tome što predstavlja baš zakon o hrvatskom standardnom jeziku u javnom prostoru, zastupnica je zapravo preuzela ulogu onih protiv kojih se navodno bori. Njezina kritika da PZHJ promiče jezičnu diktaturu i totalitarizam bila je time neuvjerljivija.

Nepisana kultura jezične komunikacije kaže da je ispravljanje sugovornika, ako to ovaj prethodno nije zatražio ili ako se to ne očekuje na temelju neke funkcije (npr. učiteljske i roditeljske), ne osobito pristojan komunikacijski čin. Dojam koji je zastupnica zapravo ostavila bio je osjećaj nelagode govorenja u njezinoj nazočnosti upravo zbog svoje potrebe da javno ispravi i zapravo ponizi sugovornika.

Zakon neće ništa
riješiti/promijeniti

Klubovi zastupnika SDP-a, te Centra, GLAS-a i Stranke s imenom i prezimenom istaknuli su da PZHJ neće riješiti probleme koje kao društvo imamo, a među kojima su se istaknula pitanja pada čitanosti u zemlji, loši ishodi testova PISA, itd. Tu kritiku držim promašenom jer se ZHJ-u postavljaju ciljevi koji se uopće ne nalaze u tekstu. Čak i da izrijekom jesu navedeni kao ciljevi, kritika da se ništa neće promijeniti može se ocijeniti kao nepotrebno defetistička. Je li Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08) nepotreban jer nije u stanju riješiti problem diskriminacije?

Vijeće za hrvatski jezik
je nepotrebno

Klub zastupnika Centra, GLAS-a i Stranke s imenom i prezimenom opisao je Vijeće za hrvatski jezik kao „paratijelo“, posve nepotrebno pored Instituta za hrvatski jezik (IHJ), te kao ono koje će služiti kao sinekura odabranima.

IHJ je javni znanstveni institut, a Vijeće je zamišljeno da bude stručno tijelo na nacionalnoj razini. Donošenje odluka o jezičnoj politici nije znanstveno nego stručno i nacionalno pitanje. Terminološke i pravopisne standarde, tj. jezičnopolitičke dogovore na nacionalnoj razini, stručnjaci trebaju uspostavljati sa što je moguće širim nacionalnim konsenzusom. Ne uspije li se u tom, stvara se otpor kod dijela govornika i možebitni društveni sukob. Upravo bi lijevoj političkoj opciji trebalo biti stalo da postoji Vijeće u kojem se jezična pitanja dogovaraju na demokratskim i uključivim osnovama.

Vijeće jest potrebno, unatoč postojanju IHJ-a, jer jedna ustanova sasvim sigurno ne može samostalno izvoditi sve ono što se danas prepoznaje pod nacionalnim prioritetima i zadaćama jezične politike. Četverogodišnji plan rada, koji prijavitelji prilažu u sklopu javljanja na natječaj za radno mjesto ravnatelja IHJ-a ili pak Program znanstvenih istraživanja i strategija razvoja IHJ-a 2022–2026, nije isto što i Nacionalni plan jezične politike Vijeća. Da IHJ može obavljati sve planirane zadaće Vijeća, danas ne bismo morali planirati međuinstitucionalnu i višedisciplinarnu suradnju u vezi s, primjerice, leksikografskom digitalizacijom ili izgradnjom kvalitetnih mrežnih sadržaja za učenje hrvatskoga kao inoga.

Gore navedene četiri kritike PZHJ-u ocijenile su se slabo argumentiranima. Sljedeće dvije, također češće spominjane zamjerke, imaju veću kritičku relevantnost zbog svoje potencijalnosti. No, rizici koje nose opisane kritike mogu se značajno prevenirati, a o čemu ću iznijeti neka viđenja.

Opasnost profita, korupcije
i nepotizma

Više je zastupnika govorilo o toj temi. Primjerice, Klub zastupnika SDP-a izrazio je zabrinutost da su „počele ponovno stare prepirke o tome tko bi se trebao baviti reguliranjem pravopisa, kako bi se ponovno moglo ostvariti reguliranje profita na toj najprofitnijoj knjizi otkad je hrvatske države“. Klub zastupnika Možemo i jedna njihova zastupnica problematizirali su pitanje zapošljavanja lektora. Ishodi s moga poslijedoktorskoga istraživanja, koji su objavljeni prošli tjedan u časopisu _Lingua _o uzrocima pravopisnih sukoba u južnoslavenskim jezicima, pokazuju da više od dvije trećine govornika hrvatskoga u RH vjeruje da je zarada vrlo važan čimbenik u pravopisnim promjenama u hrvatskome. Javno dostupni podaci iz Izvješća o proračunskom nadzoru Ministarstva financija u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u razdoblju od 2013. do 2015. pokazuju da je na temelju zarade od prodaje Hrvatskoga pravopisa podijeljeno 387.691,56 kuna autorskih honorara.

Je li kritika o vezi profita i pravopisnog normiranja u kontekstu ZHJ-a stvarna ili nije, dakako, moći će se utvrditi tek u budućnosti, no taj se rizik može i mora umanjiti. Vijeće koje bi nadziralo takve procese moglo bi utjecati na promjenu percepcije javnosti u vezi s kroatističkim normiranjem. Primjerice, javno dostupni periodični izvještaji o isplaćenim honorarima, kako članovima Vijeća tako i onima koji bi ostvarivali neku zaradu povezanu s radom u Vijeću, mogli bi pozitivno utjecati na procjenu javnosti o etičkom integritetu članova Vijeća, ali i svih onih političkih dionika koji su omogućili da Vijeće zaživi. Slični mehanizmi mogli bi se osmisliti i u vezi sa zapošljavanjem lektora.

Zakon će postati suvišan
odmah nakon izbora

Ovu kritiku iznio je Klub zastupnika SDP-a i njezina se ozbiljnost također ne može, očekivano, odmah utvrditi. Ne budu li se ishodi rada Vijeća mogli mjerljivo opisati na kraju njegova prvog mandata ili ako ishodi budu nedovoljno ambiciozni i društveno relevantni, navedena će kritika dobiti na snazi. Pritom Vlada ima vrlo moćan alat u umanjivanju ovoga rizika, a riječ je o kadrovskoj politici. PZHJ predviđa da je Vlada ta koja imenuje članove i predsjednika Vijeća. Ukaže li Vlada povjerenje najsposobnijima i najmotiviranijima, prijetnja da će javnost ocijeniti ZHJ suvišnim i besmislenim – ipak će se bitno moći umanjiti. S druge strane, imenuje li Vlada za članove Vijeća one pojedince koji uopće ne vjeruju u potrebu za njegovim postojanjem ili koji ne pokazuju osobitu ambiciju za radnim angažmanom, uspješno ispunjavanje ciljeva ZHJ-a bit će u ozbiljnoj opasnosti. Takav bi scenarij sigurno ojačao sliku ZHJ-a kao zakona s isključivo simboličkom važnošću u hrvatskome društvu i pritom ga dodatno antagonizirao u društvu.

Zaključak

PZHJ će vrlo vjerojatno dobiti snažnu parlamentarnu potporu. Potporu su mu u prvom saborskom čitanju najavile i socijaldemokratske, regionalne, manjinske i oporbene stranke. (Usputno spominjem da je čuveni zakon o francuskom jeziku iz 1994., tzv. Toubonov zakon, jedva prošao glasovanje, kako navodi meni dostupan izvor.) Široka podrška hrvatskih političkih aktera može se opisati velikim nacionalnim postignućem i pobjedom civilizirane Hrvatske jer pokazuje da tema jezičnoga zakonodavstva (konačno) nadilazi klišeiziranu podjelu na tzv. lijevu i desnu ideologiju.

Treba biti iskren i reći da razlog zašto ZHJ dosad nije bio donesen ponajviše leži u tome što ga je pratila stigma visokorizičnog političkog projekta desnice s dodatkom traume negativnog jezičnopovijesnoga nasljeđa. Bila je nužna i doza hrabrosti javno zastupati ideju o potrebi postojanja ZHJ-a, osobito nakon 2012. i raspuštanja Vijeća za normu. No, srećom, potrebe suvremenog društva za uređenom jezičnom politikom razbile su strahove i traume. Otklone li se pritom u budućnosti sumnje onih koji ZHJ sada ne podržavaju, znat ćemo da razvijamo svoju kulturu na najbolji mogući način.

U ovome tekstu opisao sam tek dio kritika. Još neke od češće spominjanih primjedaba oporbe jesu i anakronost ZHJ-a, te nepotrebnost zakonske regulacije jer je sadašnje stanje dovoljno dobro i jer jezik nije ugrožen. Zanimljivo je pritom uočiti da je sve te kritičke teze protivnika PZHJ-a iznio i ravnatelj IHJ-a, Željko Jozić, u svome intervjuu Večernjem listu od 21. siječnja 2022. Govorio je o „fami u društvu (…) kako je navodno jako važno da hrvatski jezik bude zakonski reguliran“, a to je po njemu „potpuno zakašnjela reakcija (…) [i] anakron postupak.“ „I bez zakona je, sad je to valjda svakom jasno, hrvatskom jeziku sasvim dobro. Dapače, nikad mu nije bilo bolje. (…) Želimo li biti pošteni i objektivni, moramo reći da zakonsko reguliranje hrvatskoga jezika danas nije potrebno.“

Stoga se postavlja pitanje koliko je etički opravdano da se ravnatelju ustanove, koji je toliko snažno iskazivao protivljenje ZHJ-u, povjerava administrativno, pravno, stručno i tehničko sjedište Vijeća za hrvatski jezik. Doista, imenuje li Vlada članove Vijeća s takvim „entuzijazmom“, čini se da bi cjelokupni dosadašnji trud i rad mogao doći u pitanje.

Na prvom čitanju bilo je izrečeno i više iskoristivih ideja oporbenih zastupnika o problemu pada pismenosti i čitanosti, uspjehu na maturi iz hrvatskoga jezika, poticanju prevođenja, itd. To su zanimljivi prijedlozi za promišljanje hrvatske jezične politike, a koje ujedno i značajno ojačavaju ulogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Vijeću.

Godina 2023. bit će upisana kao godina početka nove ere nacionalno široke, organizirane, demokratske i uključive hrvatske jezične politike, smjenjujući onu koja je trajala od 2012. do danas. Nakon 1967. i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Matica hrvatska ponovno je pokazala svoju ključnu ulogu u razvoju hrvatskog društva. Uspjeh Matice hrvatske oko ZHJ-a može biti poruka ohrabrenja za sve one koji duboko vjeruju u velike nacionalne ideje, unatoč nepovoljnim političkim okolnostima.