Noisekunstlersko srce

ŠALICA

Paula, ili možda njena prozirna jumbo šalica, njihovo dvojinsko Sve

ujutro, hm šumi

ili možda šume

ili bude šuma…

ili suvremeni genitiv jednine

zabrinutim i opuštenim očajem

drhtajem plahe lipe.

Pejzaž je negdje iza, zajedno s maglom

blijedi i izoštrava istovremeno. Protrlja oči, taj pejzaž, nevjeruje.

Naglo je pejzaž protagonist

kao Bačov riff

kao Butch sam

kao rastuće notno crtovlje ili

kao bajkolik prolazak vlaka uskotračnim kolosijekom i

kao zakašljaj

udahnutog dimnjaka, a ne dima.

Sve prilično prefotogenično i rastu sinusoide i raste

kao.

Snimamo nekoliko rečenica o Wendersu, oduplom prizoru

koncertnog kluba. Crvena, zadubljena u Njegove zrcalne oči

koje su projektor, ekran, nečujan, nevidljiv i nepostojeć tekst skladbe To je.

Potom dugo pada kiša u kratkim rečenicama.

Pritom Rutgeru Haueru kisne vječnost, punih sedam minuta i sedam sekundi, tek kasnije ono naopako

razgranato stablo piše buket slova

esej, znak, semafor, objavu da se može nikamo

možda na prevedro mjesto

o kojem nemamo nikakvih informacija

osim

kao o krajnje nužnim lastavicama.

SARĐENT ZEJK

Ivica Zec, nezaustavljivi basketaški zaustavljivač

profesionalnih ulazaka utreniranih sportaša, i sanjač

sporih brodica koje prolaze iznad

on je

pljucnuo savršen niz pouzdanih zicera i vedrih blokada, a zapravo je najtužniji

lik iz serije ukrao repliku od najvedrijeg

pa sad vedre i oblače pjevajući-pljuckajući

New Shoes!

Nemajući ikakvih informacija

tu smo se složili i promatrali te ptice koje prelijeću s jedne na drugu stranu male

ceste, a

prostor je napunjen beskonačnim Filetom, jer

njegove redukcije i puna puncata dvorana nezamjenjivosti

u offu jezikom vršno kušaju taman blatnjav frižak vrt

pun zerdalija, ogrozda i bestrzajnog propolisa.

LADY DABILLY

Baš

Snježana, Snježana, Zvjezdana i naslonjen na šank

slika je otprilike ta, visoka kao Emil Matešić

a nedostupnost volumena nije sjećanje nego budućnost

uglavnom ipak odgoda umjesto otkaza

stoga im Daliborka pokazuje svoju novu Joy Division majbu

smije nam se, koji smo mimo

smije nam se i veli e dobri ste mi vi s tim Adresama po printovima otisaka i

dodira Stoberova basa

čiji kriptoValentino miriši brazdama, napušenom crnicom na kruhu, zamaman,

ali samo

kao

jedan ljubičasti bezdan

od iskrica prepunih naopake noći. Huh i baš to su para dva.

ZPA

Xen je nominativ, imperativ

ona kaže

da joj je moćno, najmoćnije, biti već.

Xen je izoštrena fronta tople scenske magle, njen je krov lebdeći plesni pod koji je prvi čin naše leteće i eksterne memorije. Ona zna, grad je neporušiv, grad je naklon iza kojeg su krajolik i snijeg te makovnjača pozorno zarezivana kako bi kapljice sneno kliznule.

Taj prozor

Pušićeva snimka i snimak, oni oboje, dodaju sve zvrkave dimenzije pokreta

oni su jezik

koji

kao mi bezutješni prizor

pjeva i raduje nam plač nezaustavne vrtnje, kako rekosmo – od vrhnja, šlaga, taj baš plač sam – kaže. Nije to rondo, stvar,nije to esej, nije to ništa drugo nego baš Xen, slika, puna, razsmijana, a eto – nezamisliva u oba tisućljeća. I, možda bi pripomena o drugom albumu Cowboy Yunkies donekle objasnila sve ponosne okomice i naklon.

SNOWBLACK

Sneki, ili crno-bijeli snimak duge, premirisno bijelo, opet

snijeg koji leprša ljetnom pozornicom, a tek pripovjedačeva nepažnja

da to ne može biti, ako ne zamislimo većinu. Ta je scena njena

a scena joj teatralno pjevuši strog naklon, i njih dvije, scena u naklonu i okomita

ona, odlaze u šetnjuuu u kojoj ih ne vidimo, mi

mi ih ne vidimo

mi ih blještimo u pitom i ekraniziran šum Faktorova signala Prvog programa.

Mi ih blještimo, željno

obostrano vampiriramo.

Naše oči, nakon svega toga

jer to se opet događa

jer što se to događa

i ulazak u kombi, i smijeh u zavojima, i marljiva nezabrinutost…

naše oči zvone u najveselijem offu, tamo pak (a još bih ponovio i da vampiriramo, ako već nisam)…

…melem sna, ha?, ma tamo Snekine figure punez vonsku i zvonenu pratnju električnim violama izduljenih duhova, sporih i možda bolje – svečanih – duhova… s litice… Ne znam kako to snimiti, to kad si mirno zapeta, sama i jaka na zavojima

uistinu – putuju fotke razduljenim maštama rezolutne kože, noćnom scenom

eksponiranog snijega.

BLAISE

Blaž, Blaž, Blaž, citira se Krešin ritam, a ona je ipak bliže bluesu od ikog, ili

konceptualizmu, netom realno odsutnog snijega, u kojemu Sneki i Xen imaju posve konkretne uloge i slike, ona je najbliže tom nemilice rastopivom memoremu grudvanja i snjegovića. Jer, u tom koncertu Blaž naprosto ostaje razblažena i s diskrecijom oblaka

oblak, mislim, da, da to je igra

o poprilične uloge. Bluž, blues, tipfeler, je višekratno sporo ponavljati, takvu ju se ima neponovljivo figurativnu, Bluž blues, u funkcionalnosti oblaka, Blaž;

naslonjenu na okvir noćno pejzažne tišine. Ona sama tka, gradi, sanja, filigranira u najdubljem tkivu zaplavljenih redaka.

Blaž igra Memory s Pričom o fantastičnim parovima

rata, smrti, apokalipse, i njihova odbačaja

u rasparenu divotu stejdžovske prašine.

Ona tka, gradi, slaže, oblikuje, sanja, filigranira u najdubljem tkivu diskrecije oblaka.

„Blaž, Blaž, Blaž“, citira se ritam, miran

i

najbliže bluesu, ritmu male plastike, memory, memory, Memory.

IVAN

Ivan Šeremet, Ivan Faktor i Ivica Dubravko Mataković,

napeli su ispod naše visoke okomite šume,

koja sporo i uvjerljivo gori,

ono vatrogasno platno. Slavonija u tom još neparnijem požaru no što bi Stanku

pao na pamet

dakle nešto kao moj dug skok u posve nemogući Mrkonjićev dalj

sporoteški sentiš ples žarnom podlogom

dodiruje nebo

šarajući mudar vjetren rukopis, pa se onako nakratko nagnuti unatrag

provlačimo ispod, dok se

uči pismu raspušteni prvi razred, uz Malera i Šalamuna šara po fasadama

izdržava nepodnošljivo, dok tinjaju

crnicom tijela, Crncem

i Ciglom

preokrenuti dubinski plamenovi.

A radit će u diverzantskim trojkama i dizati nas u zrak.

KATJA K

Ovu smo pjesmu o ljubavi i dekonstrukciji napisali Goran Lišnjić i ja u 

kući Katje Šimunić

s nekoliko mojih stihova dali smo im ritam telefonskog razgovora

kada je.................................................

.............................................................

Ovu smo pjesmu o ljubavi i dekonstrukciji napisali Goran Lišnjić i ja u 

kući Katje Šimunić

s nekoliko mojih stihova dali smo im ritam telefonskog razgovora

kada je......................................................

.................................................................

Ovu smo pjesmu o ljubavi i dekonstrukciji napisali Goran Lišnjić i ja u 

kući Katje Šimunić

s nekoliko mojih stihova dali smo im ritam telefonskog razgovora

kada je..................................................

..............................................................

...i pa što ti je!? - pa samo privatna gesta postoji, veli ona..................................................................................................

Ovu smo pjesmu o ljubavi i dekonstrukciji napisali Goran Lišnjić i ja u 

kući Katje Šimunić

s nekoliko mojih stihova dali smo im ritam telefonskog razgovora

kada je.....................................................

................................................................

...i pa što ti je!? – pa samo privatna gesta postoji, veli............

IVAN

Ivan Faktor, Ivan Šeremet i Ivica Dubravko Mataković,

zategli su ispod naše visoke okomite šume,

koja sporo i uvjerljivo gori,

ono bijelo bjelcato vatrogasno platno. Panonija kiši sporim tiskarskim crnilom u

tom još neparnijem požaru no što bi Stanku pao na pamet

ili ipak – dodiruje nebo,

maše vjetren rukopis, ili -

zajedno s vjevericama i Vojom Despotovim preskače prvi razred

izdržava nepodnošljivo, dok tinjaju

crnicom tijela, Crncem

i Ciglom

preokrenuti dubinski plamenovi.

I sve to dok rade u diverzantskim trojkama i dižu nas u zrak.

IVAN

Ivica Dubravko Mataković, Ivan Šeremet i Ivan Faktor,

napeli su, utonuli do bokova u vlažnu crnicu,

napeli su, i digli okvir žabljeg snimka visoko iznad glave,

napeli su, ispod visoke šume

koja sporom okomicom ljubičasto gori,

ono bijelo bjelcato vatrogasno platno, dok je Panonija transport, dock kiši

sporim tiskarskim crnilom,

još neparnijim požarom no što bi Stanku pao na pamet,

ili …

pa se Fakov Johnny penje ovalnim stubišnim vertigom i s Malerom

preskače one vjeverice, igra školice i kaže dobardan

kao sav moj Bog ili Ivica Čuljak, ili Šalamun

izdržava nepodnošljivo, dok tinjaju –

crnicom tijela, Crncem,

Klubom usamljenih srdaca

i Ciglom u pučkoškolski prozor –

preokrenuti dubinski plamenovi.

Stankovih premudrih vatara i Lukina sluha, pucketanja dubokocrnoga vinila Ivanove nezamjenjivosti

za kakve sličice nogometaša ili slavonskog nadgrobnog spomenika... Uglavnom, radili su u diverzantskim trojkama i dizali nas u zrak.

Splin slavonske avangarde

Piše Darija Žilić

Goran Rem, sveučilišni profesor i književnik iz Osijeka, istaknuti predstavnik kvorumovske generacije, autor je brojnih teorijskih i pjesničkih knjiga te članaka u raznim medijima. Spomenimo samo neke pjesničke knjige: Ženitva (1977), Jesenji metak (1985), Post ili past (1985), Intima (2005), Nikada i sad (2006), Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju (2011). U temelju autorove poetike svakako je dekonstrukcija, a Branko Bošnjak još preciznije opisuje postupak: „Removo se pjesništvo gradi tako da se ‘ostaci’ dekonstruirana materijala novim konstrukcijskim postupkom sastavljaju u cjelinu koja vjerno zrcali postupak.“ Naime, temeljne oznake cjelokupne Remove poetike odnose se na otklon od referencijalnosti, sentimenta, na otkrivanje plauzibilnosti autorske osobnosti, na otkrivanje sama postupka nastajanja pjesme, zbog autorove teorijske osviještenosti, te na elemente intermedijskog i intertekstualnog koji su prisutni u svim knjigama. Odnosi se to posebno na film i glazbu, likovnost, a nerijetko se može osjetiti i zvuk i slika u pjesmama, melankolija dark rocka.

U novom ciklusu pjesama u prozi Rem kao da nudi posvetu pokretu nastalu u sam osvit Domovinskog rata (27. lipnja 1991–27. lipnja 1992). Tada se naime u Slavoniji dogodio avangardni pokret Noise Slawonische Kunst, koji se imenom referira na Neue Slovenische Kunst, a sinkretizam je likovnosti, performansa, književnosti i filma. Kao likovi u Removim pjesmama spominju se i „kulter“ Ivica Zec, ali i nedavno preminuo veliki multimedijski umjetnik, sineast Ivan Faktor, slavonskobrodski multimedijalac Ivan Šeremet, autor stripova Dubravko Mataković, poznati osječki dark bend iz osamdesetih s pjevačicom Lady Dabilly, muzičar File, snimatelj Pušić... Faktor je bio važan i kao dokumentarist tog vremena, jer je snimao sve te događaje, ali i formirao avangardni filmski program u tadašnjem studentskom centru u Osijeku, u kojem su se događale tribine, susreti, njegovala avangarda, kritika rata, ali i otklon od banalnosti i apsurda bivšeg sistema. Spomenuti treba i ostale sudionike tog pokreta, kritičarku Miroslavu Vučić, književnike Julijanu Matanović i Delimira Rešickog. Današnje doba sasvim je drukčije, prevladava okrutnost, stvarnosnost, neki novi trendovi u glazbi, pa se čini kao da avangarda nikad i nije ostavila veliki trag u književnosti.

Removo traganje za novim, nepodilaženje, stalno bavljenje „koreografijom teksta“, istraživanje baštine poezije s iskustvom intermedijalnosti, te naposljetku čuvanje sjećanja na to doba nove slavonske umjetnosti, kao i postavljanje i problematiziranje toposa Panonije koji širinom nadilazi granice, čine ga potpuno drukčijim u ovom hrvatskom književnom i kulturološkom kontekstu. A nove pjesme u sebi sadrže sound i sliku, taj xen, kako ga naziva Rem, sliku, scensku maglu čiji je „lebdeći plesni pod prvi čin naše leteće i eksterne memorije“, te elemente vizualne poezije. Pjesme su upravo zvuk i slika, psihodelična memorijska kartica koja obnavlja i čuva sjećanje na noise, noćnopejzažni duh vremena koje je nestalo, na ljude koji odlaze u „ljubičasti bezdan“. U Removoj zbirci pjesama u prozi Pauline pjesme u prozi – ja sam Saga (2017) nalazimo određenje ljubičastog kao vremenitosti i kraja vremena istovremeno: „Moja ljubičasta sadrži dubinu svemira. Putovanje kroz galaksije. Kraju vremena.“ I putovanje se od tih vremena nastavilo istraživanjima jezika, teksta. U prvoj pjesmi ciklusa spominje se Paula, Remova kćer, također književnica, s kojom i piše, ali se i istražuje tekstualnost potkopavajući cementiranost autorstva, dajući kompetenciju, kako ističe kritika, nekom Ja govorniku koji može biti Paula, ali i svaki drugi subjekt u zbirci. Jer citirajući Žagaričin stih „I bude šuma“ proces označavanja se uostalom samo nastavlja dalje. Traje. Kao i sound i vrijeme i srce koje je ostalo sačuvano u dokumentarizmu Ivana Faktora.