Noću, dok je Zagreb spavao, Šenoa je pisao

Tijekom još ne tako hladna drugoga vikenda u studenom započelo je obilježavanje 185. godišnjice rođenja Augusta Šenoe, hrvatskoga romanopisca, pjesnika, jezikotvorca, novinara, prevoditelja, kazališnog kritičara i dramaturga. Posebna ga nit veže upravo uz Vijenac, čiji je bio najdugovječniji urednik.

Rođenje velikana hrvatske književnosti obilježeno je informativno-turističkom šetnjom Tragom Augusta Šenoe u organizaciji Kuće Šenoa. Program koji je osmislila Jasmina Reis tijekom godine održava se jednom mjesečno, vodi ga, kao i ostale aranžmane, Gordana Marović, u liku Šenoine učiteljice Branke iz istoimene pripovijesti, a temeljen je na povijesnim događajima, iz Augustovih zapisa i zapisa njegova sina Milana Šenoe.

Sudionici šetnje Tragom Augusta Šenoe ispred Kuće Šenoa / Izvor Facebook Kuća Šenoa

Oko dva sata šetali smo Gornjim gradom, pošavši od Ilirskog trga, točnije ispred kavane Palainovka, koja je svoja vrata otvorila kada je piscu bilo tek osam godina. Tamo je običavao piti cappuccino i igrati biljar. Nekoliko koraka dalje grupa se zaustavlja kod nekadašnje osnovne škole koju je pohađao August Šenoa, a vrata su joj zatvorena 1976.

Spominjući školstvo i Šenou nužno je govoriti o njegovu zalaganju za žensko obrazovanje. Razdoblje povijesti o kojem govorimo kada spominjemo njegov život još je razdoblje slabijih obrazovnih mogućnosti, posebice za djevojčice. Mogućnost obrazovanja imale su samo one iz bogatijih obitelji te je pravo na javno obrazovanje bilo samo jedno, ali možda i najvažnije, među pitanjima za koja se zalagao. Zato je voditeljice razgleda posebno obradovalo što obilježavanju njegova rođendana prisustvuje novinarka Vijenca, a među sudionicima se našao i kantautor Ivan Baksa Gornjogradski, koji je svoju generaciju istaknuo kao posljednju u klupama te škole.

Druženje se nastavilo u šetnji Jurjevskom ulicom, kojom je Šenoa prolazio do staroga groblja sv. Jurja i Perivoja srpanjskih žrtava. Svaka je stanica na više načina povezana s njegovim životom, lokalitetima i ljudima. Upravo iz osobnih priča saznajemo motivaciju za pisanje, pozadinske priče koje njegova djela čine još većima. Osobito tužan primjer Šenoina suočavanja s emocijama kroz pero jest pjesma Na poklade kao posveta smrti malenog sina.

Čitav mu je život bio obilježen preranim smrtima, a prerano je završio i njegov. U pisanim tragovima za svoju propast okrivljava veliki zagrebački potres 9. studenoga 1880, nakon kojega kao gradski senator sudjeluje u obnovi grada. Izlasci na teren, bivanje na hladnoći i dvokratne smjene na kraju su rezultirale progresijom bolesti. Iako umire u dobi od 43 godine, svojim je radom iznimno mnogo dao hrvatskoj književnosti. Radio je vrlo naporno živeći skromno, pišući noću.

Prolazimo kroz Perivoj i stižemo do Becićevih stuba, uz koje se nalazi Kuća Šenoa, simbol kulturne baštine, koju je izgradio najstariji Augustov sin Milan, a za njezino se očuvanje i danas brinu nasljednici obitelji. Već nekoliko godina kuća čeka obnovu, no otvoreno je prizemlje sa spavaćom i dnevnom sobom obitelji Šenoa. Na trošnim zidovima obješene su piščeve fotografije i prikazi njegovih radova iz starih brojeva Vijenca ili pokoji pamtljivi stih poput „Strašno je pismo prirode, taj krivopis po zidinah“. Radni je stol ispunjen obiteljskim fotografijama, na njemu je i pero kojim je Šenoa pisao. Na ulazu u Kuću Šenoa dočekali su nas torta i vino, prigodno za nedjeljnu šetnju. Već spomenut Baksa Gornjogradski odsvirao je i otpjevao Šenoionu pjesmu Zagrebu, prvu posvećenu velikome gradu. Snažnu pjesmu Budi svoj pročitao je dojmljivo dramski umjetnik Dubravko Sidor. Teško da će se ikada više naći pjesma koja bolje opisuje svog autora.

Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora,

Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije,

Kad čovjek račun završiti mora,

I ti ga svršuj, nek ti žao nije;

Jer tvoje srce šapnuti će tijo:

Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!

Poštenjak, čovjek na zemlji si bio:

Ta bio svoj!

Vijenac, 1874.

Šetnja je završila spuštanjem niz Becićeve stube i dolaskom do Gupčeve zvijezde, nekada Parka Franje Josipa kamo je Šenoa odlazio sa svojom obitelji.

Dvije su istinske vrijednosti ovakvih posjeta. Upoznajući se sa životom jednog od najplodonosnijih književnika hrvatske književnosti zapravo smo promatrali mijene Gornjega grada, ispitujući tragove prošlosti te na tim stazama ostavljajući vlastite.

Šetnje poput ovih otvaraju prostor da se s prošlošću upoznajemo očima i perima autora koji su u nekom trenutku povijesti odlučili mijenjati tijek hrvatske književnosti. Možda je upravo to način da se klasici približe učenicima kojima je takav tekst na prvi pogled svjetovima udaljen.