Ne budi vojnika

Ljetna večer na tratini ispred pohabanog hostela u En-Gediju, na obali Mrtvog mora, nekih sat i pol vožnje od Jeruzalema. Vjetar koji puše s okolnih brda je vreo, živa u termometru ni noću se ne spušta ispod 30 stupnjeva. Danas, zbog klimatskih promjena, takve temperature možda nisu iznimke, ali u ono doba po njih si morao ići sve do duboke kotline, stisnute između izraelske visoravni i jordanskih planina na suprotnoj obali. Prema legendi, tu negdje je ulaz u utrobu zemlje, koji je Jules Verne iz nepoznata razloga tražio daleko na sjeveru, na hladnom Islandu. Desetak mladića i djevojaka sjedi ili leži opušteno na požutjelim krpama trave, dok između njih poskakuje mali, ćelavi muškarac nervoznih pokreta i okupljenima pripovijeda o svome studiju u Parizu, studentskim nemirima, prijateljstvu s Cohn-Benditom, koji je francuski pandan Rudiju Dutschkeu, razgovorima sa Jean-Paulom Sartreom, eksperimentima s drogama… Onda naglo okreće ploču i prelazi na sadržaj svetih spisa iz pećine kraj Kumrana i na Isusovo porodično stablo, da bi se u širokom luku vratio na pitanje Sharonove odgovornosti za pokolje u palestinskim logorima na jugu Libanona...

Nacionalni park Masada

Svoju priču započeo je na francuskom, nastavio na njemačkom, za potrebe publike koja se okupila u dvorištu hostela okušao se još i na španjolskom i talijanskom. Za kraj, neočekivano, progovorio je nekoliko riječi i na hrvatskom, samo radi njega. Odjednom, sve što kaže ima okus mogućeg – i prošlost i sadašnjost, Sartre, Simone de Beauvoir i drevna mudrost Esena, a on je vječni, lutajući Žid koji u svojim genima nosi breme svih naroda ovoga svijeta. Ali čim zamre trenutni čar njegova lingvističkog slaloma, on je ponovo, kao i na početku, samo umoran, istrošen turistički vodič koji nudi svoje usluge i obećava da će ih sutradan pratiti na izlet do Davidove špilje, desetak kilometara uzvodno uz kanjon rijeke, sve do ostataka raja u kojemu su davno živjeli naši Praroditelji.

Masada je mitsko mjesto izraelske požrtvovnosti

Prašnjavim putem pored isušenog korita rijeke

Sutradan se, međutim, mora ispričati, ne može s njima, u pitanju je stari prijatelj iz Los Angelesa koji je upravo stigao, a njega ne smije odbiti, on je jedan od vodećih dilera droge u Kaliforniji, dodaje povjerljivo i hita da se pridruži skupini starijih turista pod malim žutim kišobranima koji izgledaju kao njemački penzioneri. Prije rastanka želi jednu fotografiju s društvom od sinoć, ali netko umjesto njega mora pritisnuti okidač, on to ne smije, jer danas je šabat, a on štuje šabat, kao svaki pravi Židov. Oni nastavljaju dalje prašnjavim putem, povrh isušenoga korita rijeke, kroz pusti, mjesečev krajolik spržen suncem, nalik onomu kojim luta Charlton Heston nakon povratka iz svemira na početku filma Planeta majmuna.

Nakon sat i pol nailaze na prve tragove vode, bazene zaostale nakon sezone kiša i glatke stijene koje se zrcale na suncu. Još pola sata i začut će, a onda i vidjeti slapove iza kojih je pećina u kojoj se David skrivao od Šaula. Uspet će se do gustog zelenila, nalik prašumi, kroz koje probijaju rukavci rijeke što se strovaljuje u vodopadima sa stijena visoko iznad. Odbacit će svoje stvari i zauzeti mjesto pod slapovima, pustiti da im voda u jakim mlazovima udara o tijelo, kao da im je sam Veliki tvorac propisao talasoterapiju. Vidi kako pod zastorom od pjene blista mokra koža na tijelima djevojaka s kojima je jutros krenuo na put; jedna od njih izgubila je tigrasti grudnjak i podiže ruke skrivajući moćne grudi, braneći se od njegova pogleda, kao što se nekoć Bet-Šeba htjela obraniti od Davida, ili je barem hinila da se brani, jer mladi David svakako je bio bolja prilika od staroga Šaula. Boje tigrastoga grudnjaka još su mu svježe u sjećanju, i to zahvaljujući Kevinu i njegovu fotoaparatu.

Dino Milinović i pogled s Masade na Mrtvo more / Privatni arhiv

Blistavi otisci davnih dana

Nekoliko mjeseci po povratku iz Izraela u pošti je našao paket s negativima koje mu je Englez poslao i koje mu je on poslije zaboravio vratiti. Ostali su ležati negdje u ladici, zajedno s Kevinovim pismom, ispisanim običnom olovkom na engleskom punom gramatičkih grešaka koje odaju dijete radničke klase, negdje na mitskom prijevoju između Afganistana i Pakistana. Sjetio ih se dvadeset godina poslije, u trenutku kada je počeo raditi na romanu Tamo gdje prestaje cesta. Odnio ih je razviti, uvjeren da su negativi nakon toliko vremena neupotrebljivi, ali, umjesto toga, pred njegovim očima oživjeli su blistavi otisci davnih dana, u punom sjaju kodakroma. Pomislio je kako bi valjalo zahvaliti Kevinu za rijetku privilegiju, ali nakon tolikih godina tko zna bi li ga se on sjetio. Sudbina je onih koji nose fotoaparate i biraju kadrove da zaboravljaju brže od ostalih. Tko zna, možda je zaglavio visoko u planinama Hindukuša, na prijevoju Khyber, do kojeg je nekoć davno stigao i Aleksandar sa svojim Makedoncima.

Dan poslije, i pedesetak kilometara južnije, penje se uskom stazom koja vijuga prema ostacima drevne tvrđave na vrhu brijega. Primaknulo se podne, sunce je u zenitu, vrućina je paklena, ali on se penje. Kroz prozor kabine žičare znatiželjno ga promatra skupina turista koji su izabrali laganiji i sigurniji put. Na pola brijega postaje svjestan zašto su ga tako ustrajno odgovarali od njegova nauma; uspon koji bi u drugim okolnostima trajao dvadesetak minuta, možda i manje, danas zahtijeva dvostruko više vremena. Već je popio litru i pol vode, koja je sa svakim metrom sve toplija. Da se sjetio ponijeti jaje, mogao je pripraviti kajganu na vrućoj stijeni. Na fotografiji je gol do pasa, s platnenim šeširom na glavi i tamnoplavom maramom natopljenom vodom oko vrata. Koža mu je toliko napeta i preplanula da bi mogao biti Izraelac ili Arapin. U ono vrijeme nitko ne govori o melanomima i raku kože. Dječačka radost prisutna je i na toj slici, kao da živi svoj san, poput Lawrencea od Arabije.

Jednom na vrhu, sa zidina promatra Mrtvo more u daljini i ostatke rimskih vojnih logora u podnožju brda. Oni su nekoć opasavali Masadu, posljednje uporište židovskih pobunjenika iz 132. godine. Pobunjenici su odlučili da neće živi pasti u ruke osvajačima, radije će počiniti kolektivno samoubojstvo, zajedno sa ženama i djecom. Masada je danas simbol židovske države i naroda, a njezina davna žrtva nadahnuće za nove generacije Izraelaca. Tu vojni pitomci polažu zakletvu vjernosti nad kostima svojih izginulih predaka. Dok čita o povijesti toga mjesta, prisjeća se brojnih primjera iz prošlosti, od Termopila do Sigeta, Siska ili Klisa… Za koju godinu tomu će popisu moći pridodati Vukovar, Dubrovnik, Gospić, Vinkovce… Uvijek je riječ o šačici hrabrih ljudi koji su spremni suprotstaviti se nadmoćnom neprijatelju, ne bi li obranili komad zemljine kore koja ih je zapala igrom slučaja, povijesti ili Božje volje.

Na razvalinama Masade

 Pa ipak, čak i sada, dok se divi njihovoj žrtvi, ne može se oduprijeti osjećaju fascinacije Carstvom: tri godine rimska je vojska opsjedala grad, tri su se godine, zimi i ljeti, rimski vojnici uspinjali istom ovom rampom kojom se on jedva uzverao, samo što su oni to činili u oklopima, s oružjem u ruci, napredujući korak po korak u čuvenoj turpitudo-formaciji prema vrhu. Naposljetku su podigli čitavo novo brdo kako bi dovukli opsadne sprave u visinu obrambenog zida i na taj način provalili u grad. Sve on to vidi, čitavu krvavu epizodu, dok sjedi na vrhu bedema, u društvu guštera koji se ukočio na kamenu dva, tri koraka dalje, kao da se i njemu pred očima vrti isti povijesni film. Možda je upravo tu, na razvalinama Masade, započela njegova fascinacija carstvom – Rimskim, Britanskim ili Američkim, svejedno – koje željeznom voljom gazi sve pred sobom, dok naposljetku ne iscrpi snove svojih podanika, prinoseći ih kao žrtve na oltaru velikih ideja, sve dok se i samo ne uruši pod teretom njihova pepela. Tragovi njihovih logora u dolini svjedoče da Rimljani nisu htjeli odustati sve dok nisu skršili i posljednji otpor, odstranili tumor da bi spriječili njegovu pojavu i širenje negdje drugdje u velikom organizmu Carstva. Židovi, koji su pola stoljeća prije, za cara Tita, bili izgnani iz Jeruzalema, nakon pada Masade protjerani su i iz ostatka Judeje, osuđeni da lutaju i da budu, kako kaže jedan židovski kroničar, „trn u boku drugim narodima“. To su i bili, stoljećima, i za to su platili visoku cijenu. Neobično je da ih povijest nije upamtila kao buntovnike i ustanike, a ne samo kao lutalice i trgovce. Ali, sada su bili natrag. U autobusu koji ga vozi u Jeruzalem promatra usnuloga mladog vojnika s teškom strojnicom u krilu. Netko drugi snimio bi fotografiju, ali on sjećanja ne pohranjuje na celuloid, već na papir, pa je tako i ovom prigodom zapisao nekoliko stihova:

Rekli su mi: spusti zastor, sunce je prejako
Krajolik prema zapadu nestaje u ognju
        s neba
Probudi ga i spusti zastor.

A ja mislim: ne budi vojnika
To je najdublji od svih snova
Ljepljiv poput blata u sezoni kiša
Pronicav ko metak u tijelu žrtve.

Ne budim vojnika
On je Kainov rod
Sila očuvanja i ruka smrti
Oko za oko i zub za zub.
Njegove čizme bile su u paklu
Njegovo srce već je u raju.

I zato mirno spava
Na putu za Jeruzalem i sniva
Kapci teški poput kamuflažnih mreža
Duša odletjela za mecima
Jezik natekao od molitava.
Podijeljena djeca Abrahamova
U podnožju Zida, na vrhovima minareta
Tijekom noći bude nas eksplozije bombi.