Monstrumi su u meni i ja u njima

Kada je Mate Matišić 2016. objavio, a HNK u Zagrebu iste godine praizveo (u režiji Janusza Kice) Ljude od voska, odmah su započele rasprave o podudaranju tog djela sa stvarnošću. No, u biti, to je nebitno. Bit je da fikcija i fakcija supostoje. Autor je obilježen svojom fakcijom, makar pisao o nečemu naizgled daleku od njegove biografije. A kada ne piše o nečem dalekom, već jasno daje do znanja da crpi motive iz osobnog iskustva, taj isti autor neodvojiv je od lika. U Ljudima od voska protagonist drame zvao se Viktor, bio je „dramski pisac i scenarist, bivši rock-gitarist i pop-rock-zvijezda bivše Jugoslavije“. Već po tom opisu bilo je jasno da Matišić u Viktora upisuje sebe ne samo u onoj mjeri u kojoj to radi svaki autor nego izravno i konkretno. Nakon što su Ljudi od voska istovremeno izazvali lavine oduševljenja i dušebrižničkog neodobravanja, Matišić se vraća sličnim temama. U Mojim tužnim monstrumima, praizvedenima u zagrebačkom GDK-u Gavella u režiji Vite Taufera (kao prva predstava na Velikoj sceni kazališta u Frankopanskoj nakon duge zatvorenosti zbog obnove), protagonist je i dalje dramski pisac i bivši rock-gitarist, no više se ne zove Viktor, već Mate.

Sve je u Mojim tužnim monstrumima upisano u tekst i likove,
koji se od autora ne pokušavaju i ne žele emancipirati / Snimio Mak Vejzović

Lik autora zove se, dakle, jednako kao njegov tvorac, koji sjedi u publici i, na kraju premijere, izlazi na poklon. Tri odvojene drame (Gledaj me u oči, Mi tu, Autogram za Milicu postavljene su u predstavi u Gavelli, uz njih, dramski dnevnik Moji tužni monstrumi čini još i drama Kolumna mrtvog djeteta) svedene su na Matu, njegovu suprugu Anu te još tek nekoliko osoba. U Gledaj me u oči u Matinu stanu pojavljuje se Lidija, žena koja tvrdi da je transplantacijom rožnice povezana s Jasnom, udovicom kojoj je skrbništvo nad djecom preuzeo Viktor u Ljudima od voska. Drugi segment predstave, Mi tu, odmiče se od Matina doma i vraća se u njegovo rodno selo (Ričice, naravno, iste one koje stoje na početku svake Matišićeve biografije), gdje Mate na lokalnom groblju posjećuje pokopane pretke, ali i razgledava grobnicu koju namjerava kupiti. Pritom susreće mještane, svi se, dakako, znaju, udovica Slava trpi sustavna silovanja muških suseljana kao da se radi o nečem najnormalnijem, u jednoj se grobnici skrivaju migranti, a jedan od krijumčara, nakon što je na mobitel snimio vlastitu ispovijed i povjerio ga Mati, počini samoubojstvo. Treći segment, Autogram za Milicu, smješten je u beogradski hotel, gdje recepcionar Stanislav, zaokupljen sumnjom da je Mate kao mladi rock-gitarist „petljao“ s njegovom suprugom, gluhonijemom Milicom, prvo Matu podvrgava detektoru laži, a zatim Mate zaista dobiva priliku ponovno se nasamo susresti s Milicom.

Sva ta zbivanja, često u prepoznatljivu Matišićevom autorskom potezu, na rubu groteske koja graniči s fantastikom (a u slučaju prve priče, i preko njega), redatelj Taufer uz pomoć scenografije Lazara Bodrože i kostima Marite Ćopo postavlja u vrlo realističan vizualni kontekst. Redaju se Matin i Anin stan, groblje u Ričicama, hotelska soba u Beogradu. Nema okolišanja ni pokušaja da se scenskim efektima zamagli ili nadopuni dramska radnja. Sve je upisano u tekst. I u likove, koji se od tog teksta, a onda i od njegova autora, ne pokušavaju niti žele emancipirati.

Živko Anočić predvodi ansambl predstave kao Mate. Ulogu dramskog pisca Anočić tumači kao smušena, plaha i nesigurna muškarca, koji najradije „ne bi bio ovdje“, kada dođe do neke neugodnosti. Posljednjih je godina Anočić nanizao više uloga toga tipa, u svakoj bivajući vrlo konzistentan i uvjerljiv. Antonija Stanišić Šperanda oblikovala je Anu kao osobu iz Matina, a ne vlastitog života, što je šteta, jer se čini da lik ima potencijala za više. Zato je Jelena Miholjević iz sva tri lika koja tumači (Lidija, Slava, Milica) izvukla samosvojne, britke, prepoznatljivo crnohumorne persone. Slično je uspjelo i Filipu Šovagoviću s likovima Fabijana (Lidijina brata) i Stipe (jednog od krijumčara na groblju) te minijaturom hotelskog poslužitelja. Franjo Dijak uvjerljiv je kao Ivan (krijumčar samoubojica) i Stanislav (recepcionar), a osobito treba pohvaliti glumčevo suvereno baratanje imotskim govorom u drugoj i srpskim jezikom u trećoj drami. Dobre je minijature ostvario i Sven Šestak kao Ljuban (krijumčar) i Milan (operater detektora laži).

Moji tužni monstrumi osvješćuju kako kazalište može biti mjesto suočavanja. Prvenstveno sa samim sobom, odnosno monstrumima koji mu ponekad, kao u ovoj pred­stavi, osiguravaju začudne emotivne vr­hu­nce.