Mikrokozmosom progutati Svemir

Ovaj „dijaloški roman u nekoliko slika“ pisan je brzo, ali bez žurbe. Pisan je dugo, vjerojatno sedamdesetak godina, s namjerom da se sve objasni... naslućivanjem. Nije lako uliti cijeli svoj život, sve strahove i sva nadanja u jednu knjigu. Nema jednostavnih odgovora – osim u banalnim knjigama za samopomoć. Ovo je knjiga koja prividno pruža povijesni i teološki (heretički?) oslonac, no promatranje oblaka nikad nije bio ozbiljan, ni dobro plaćen posao. Mnogo je bliže duhu Dalekog istoka no prizemnosti Zapada. Iako razumijem svaku riječ, nisam siguran komu se autor obraća. Razgovorljiv (nikako brbljav) roman, beskrajna rijeka koja meandrira, ali ne haje za ušće. Rijeka-uroboros. Ušće je izvor. Svi glasovi u romanu tek su jedan glas Sveznajućeg, Svemogućeg i Svepokornog. Isus na križu s kovanim čavlom četvrtaste glave pribijenim kroz lijevi dlan i krvavim mačem u desnoj ruci. Pseudopovijesni roman zapravo je misa u Hramu oblaka, koji nema oltara ni krova. Sva putovanja su tek bjegovi iz tamnice iz koje se ne može pobjeći. Tvorac se igra ključevima bezbrojnih masivnih vrata – bez ključanica – i uživa u njihovu metalnom zvuku.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2023.

Naslovnica sažima opsežan, zgusnut tekst na jezivo uvjerljiv način. Vidimo li Isusovo ili Luciferovo lice? Ili je to tek rezignirani Don Quijote? Možda čudesni otisak na Torinskom platnu? Ili tek trenutak nadahnuća slikara Maura Stipanova koji je portretirao autora željna konačnih odgovora – u svijetu u kojem oni ne postoje. Čitatelj se nema za što uhvatiti, već se mora prepustiti piscu koji u svakoj rečenici želi dosegnuti konačnu Ljepotu. Mikrokozmosom progutati Svemir. Ima tu nešto i od Arcimboldovih slika kojima je taj Talijan oduševljavao Habsburgovce na njihovu dvoru u Pragu. Puno realno naslikanih detalja koji oblikuju posve nadrealnu stvarnost. Arcimboldovo isposničko lice blisko je Velnićevu, a njegove slike (Knjižničar) bliske su sadržaju romana. Sve je prepoznatljivo i potom nestaje. Ili postaje nešto drugo. Renesansa koja se podruguje promatraču. Postoji li išta od onog što vidimo? Jesu li razgovori koje se vode u Hramu oblaka vanjski ili unutarnji? Ili je sve san, koji je jedina stvarnost? Tko nas oživljava u svojim snovima?

Knjiga čini diptih s Kineskim šaptom, najboljom, najvažnijom i podjednako opsežnom Velnićevom knjigom. Kineski šapat jest stvarnost putovanja i boravka na Dalekom istoku, a Hram oblaka promišljanje je tog – i svih drugih putovanja. Ne iznenađuje da je Santiago de Campostella početna, a ne završna točka duhovnog preispitivanja i da se tamo postavlja pitanje Jakova, kao Isusova brata. Heretičnost svake nove vjere i svakoga neobilježena puta. Sudar pravovjerja i krivovjerja u svijetu prepunu nekanonskih evanđelja. Tko je prvi urednik Biblije? Što je s Evanđeljem po Tomi, koje se sastoji se od kratkih Isusovih izreka lišenih prostornog i vremenskog konteksta, biografskih detalja i pripovjedne niti. Kroz njih progovara Isus, nalik na transcendentnu Mudrost, čija je poruka da Kraljevstvo Božje nije nešto što će doći nego je već ovdje, samo što ga ljudi ne vide jer su zatočeni u svojim krhkim tijelima. Iskupljenje i vječni život postižu se gnozom o božanskom podrijetlu vlastite duše. „Tko nađe tumačenje ovih izreka, taj neće okusiti smrti.“ Je li Hram oblaka ključ za Tomino evanđelje? Ili obrnuto?

Davora Velnića (Rijeka, 1953) pratim od njegovih prvih literarnih iskoraka i najbolje znam kako je mukotrpno i sporo rastao od prve, već vrlo opsežne, knjige Otoci i sjećanja (1998), preko poetično-provokativne Čitajući Krležu (2001), knjige eseja Krajolici zla (2013) i već spomenutog Kineskog šapta (2013), do Dno je uvijek dublje (2016), nadahnute knjige o književniku Grgi Gamulinu, poglavito o njegovu zaboravljenom remek-djelu Ilarijin smiješak. Ima još knjiga koje su zbirke eseja i polemika, no nekako je sve ostalo po strani od interesa kulturne javnosti. Malobrojna čitalačka publika vjerojatno ga najviše prepoznaje u polemičkim tekstovima o Miroslavu Krleži. No možda je najviše zadužio Hrvatsku vrlo ozbiljnim Sabranim djelima Slobodana Novaka u osam knjiga. Taj kapitalni projekt duguje mu puno više no što se to čini udaljenim, poluzainteresiranim, poluzlobnim promatračima. Ipak je on bio posljednji ravnopravni Novakov prijatelj. Hram oblaka pretenciozna je knjiga na način tako drag Velniću, koji smatra da je Kina izazov po njegovoj mjeri. Kao i Biblija. I zato šalje glavnog junaka, isusovca, na Daleki istok kako bi za njega provjerio ono što on već odavno zna.

„Millius je bez puno oklijevanja prihvatio misiju na Dalekom istoku, kao ruku pomirenja i dokaz da su auctoritates Svetog ureda ipak prenaglili kad su mu bili oduzeli inkvizitorske ovlasti te ga javno odbačenog izložili prijeziru i podmuklom režanju neuke svjetine. Bio je prisiljen odreći se sutane, isljedničke ovlasti, razvezati čvorove i presvući se u borgese i tako ogoljen naći budućnost u dragovoljnom progonstvu izvan samostanskih zidina. Potiho mu je sugerirano da potraži civilnog gospodara koji će znati cijeniti njegovo obrazovanje i pismenost, jer u Družbi više ne uživa potporu.“

Cijela je knjiga rasprava s Katoličkom crkvom i njezinom hijerarhijom nekoga tko nikad nije bio unutar te dugovječne zajednice. No tko je jako dobro pozna na različitim razinama. Ponekad nam se čini da je Velnić u nekom od svojih prethodnih života morao biti isusovac – odviše toga zna i u odviše toga sumnja! I zna biti neugodno direktan. I prema sebi...

„Da se u zbilji postigne ono za čime se žudi, treba se godinama hraniti vlastitom voljom, učvrstiti se u prisebnosti nedaćama usprkos i posjedovati providnost na svojoj strani. Prvo utišati gnjev taštine i naoružati se svrhovitim strpljenjem, čekati kao da se neće zbiti, jer misao dozivlje ono čega se plašimo. Ništa manje nego život položiti sebi na dlan i gnječiti ga snagom vlastite odluke, a nisku svitanja i sumraka snažno sabijati u okvir jednoga neprolaznog dana.“

Nesvrhovito remek-djelo!