Maštovita pohvala čitanju

Malo je komu u književnim, ali i širim društvenim krugovima nepoznata naša slaba sposobnost okretanja novih generacija knjizi. Informacija toliko puta prožvakana da je malo komu zanimljiva kao razgovorna tema. Ostavimo li po strani društvene medije, ubrzan način života i ostale distrakcije što ih suvremenost nosi, od istine ne možemo okrenuti glavu – čitanje doista jest osamljenička, rabotna aktivnost, a knjige su, ma koliko se trudili prikazati ih „prijateljicama“ ili „učiteljicama“, posesivne ljubavnice – zahtijevaju potpunu čitateljevu pažnju, ne libe se proždrijeti ga. Ponekad i doslovno.

Izd. Edicije Božičević, 2023.
S portugalskog preveo Dean Trdak

Poetičnim ozbiljavanjem metaforičnosti te slike u posljednjem se na hrvatski jezik prevedenu oknjiženju, noveli iz korpusa dječje književnosti vrlo ozbiljna prizvuka, Knjige koje su progutale mog oca, bavi portugalski umjetnik Afonso Cruz (1971). Riječ umjetnik je, umjesto riječi pisac, izabrana s namjerom, jer Cruz je i glazbenik, redatelj, slikar i ilustrator, kojemu nije strano ni likovno opremanje vlastitih knjiga, ponajprije onih namijenjenih djeci. Njegova je autorska pojava višestruko neuobičajena, u književnosti se javio razmjerno kasno, 2008, romanom Carne de Deus, no objavivši za idućih petnaest godina više od trideset knjiga uspijeva se svrstati među najplodnije suvremene portugalske autore. Ubraja se i među najprevođenije, djela su mu prevedena na dvadesetak jezika i nagrađena brojnim nagradama. Najpoznatija među njima svakako je Nagrada EU za književnost s kojom je, i romanom Kokoschkina lutka, Cruz predstavljen hrvatskoj publici. Objavljeno je otad još šest naslova iz njegova opusa; tri romana (uz spomenuti, još i Cvijeće te Ni svi kitovi ne lete) i tri kraća djela prikladna za uvođenje u književnost (Knjiga godine, Kupit ćemo pjesnika i Knjige koje su progutale mog oca). Zanimljiv je i uzorak objavljivanja njegovih djela u Hrvatskoj; „ozbiljne“ se literature prihvatio Ljevak, dok „dječju“ objavljuju Edicije Božičević dijeleći pritom, što nije čest slučaj, prevoditelja, u osjećaju za jezik autoru komplementarna Deana Trdaka pa se ponekad čini da su njihove zaigrane lucidnosti s godinama srasle.

Ako se u „ozbiljnim“ prevedenim izdancima svojeg stvaralaštva bavi odnosom umjetnosti i identiteta, u onim „dječjima“ Cruza zanima položaj umjetnosti (i umjetnika) u društvu. Knjiga godine istražuje umjetničku percepciju svijeta, Kupit ćemo pjesnika se kroz alegoriju bavi kapitalizmom i konzumerističkim odnosom prema materijalnim nemjerljivoj vrijednosti poezije, a netom objavljena knjiga oživljuje metaforu „proždrijeti knjigu“, izvrće je u „biti proždrt knjigom“ i tako razlaže distinkciju između čitanja kao pasivnog procesa i bivanja čitateljem kao aktivnosti u kojoj autor i čitatelj ulaze u dijalog. Ponekad i previše revno. Pretencioznost ovako šturo iznesene ideje Cruz umata pustolovnim okvirom svojeg narativa podnaslovljena čudnovata i čarobna pripovijest o Vivaldu Bonfinu. Rečeni je Vivaldo, službenik u poreznoj upravi, od svakodnevne monotonije bježao u knjige, na njihovim se stranicama gubio praveći se da ispunjava PK-obrasce sve dok u jednoj, Wellsovu Otoku doktora Moureaua, nije i doslovno nestao. Njegov sin Elias zna da mu otac „više nije na ovome svijetu“, no kako bi ga poštedjele traume, majka i baka nevjerojatnost su „nestanka“ preobličile u jednostavnost „infarkta“. Sve do dječakove dvanaeste godine, kada, procjenjuje baka, postaje dovoljno star za razotkrivanje obiteljske tajne i otvaranje očeve tavanske biblioteke. Da će se pretraga po njezinim policama razviti u pustolovinu na razmeđu tekstualne i kontekstualne stvarnosti i fikcije, razvidno je kad Eliasu suputnik postaje crni pas, imenjak Odisejevu četveronožnom pratitelju.

Argo će Cruzu poslužiti i za upisivanje mikronarativa o odnosu umjetnosti i znanosti, pri čemu će se druga prema prvoj odnositi kao prema mlađoj sestri ograničenih intelektualnih sposobnosti ili ishlapjeloj staroj rođakinji, što će joj i samoj zamutiti pogled na „logično“. Što je uopće logično u ovoj začudno ispremetanoj slici svijeta?

Mora li i biti? Narativ autoru služi kao poligon za istraživanje umjetničkih koncepata – kad kaže da „knjiga mora imati više od jedne kože, mora biti sagrađena od više katova“, najbolje opisuje ono što u tekstu radi – na prvoj ga razini postavlja kao avanturističku pripovijest za djecu, u tu svrhu koristi (odraslom čitatelju ponekad i pretjerane) metafore, da bi na drugoj ispitao ulogu književnosti kao moralnog kompasa društva i matrice za ispitivanje najmračnijih zakutaka ljudske duše. Tomu u prilog ide i izbor dječakovih vodiča – gospodina Hydea i studenta Raskoljnikova, dvaju ambivalentnih antagonista svjetske književnosti. Posebno je pritom zanimljivo kako Hyde govori da ga je Eliasov otac naljutio optužbom da „ide okolo i ubija likove u romanima“, a za tim nema potrebe jer „to dovoljno čine filmovi“. Referencija je tim snažnija jer sva su tri spomenuta romana višestruko adaptirana.

Cruz je u pravu kad kaže da su prizemnice u građevinarstvu prihvatljive, ali u književnosti ih ne bi trebalo biti jer nema fizičke zapreke uspinjanju uma. Dok metaforički piše o „mrtvim slovima koja oživljavaju pogledom“, govori o odnosu prema baštini, stavu koji će se prema njoj zauzeti i načinu njezine interpelacije u život. No kroz šumu metafora razabire se ipak prilično jasna misao – Knjige koje su progutale mog oca izvrsna su početnica za povijest književnosti i najmaštovitija od svih pohvala toj kreativnoj aktivnosti. Naposljetku, na trećoj, osobnoj razini, treba shvatiti pitanje – kad priča o čuvaru koji kineskom mudracu sugerira što i kako napisati, ispituje li autor koliko kvaliteti knjige pridonosi i – urednik?