Komu vjerovati?

Dvoipolsatnom sudskom psihološkom dramom Anatomija pada (Anatomie d’une chute) 44-godišnja Francuskinja Justine Triet postala je treća redateljica ovjenčana Zlatnom palmom u Cannesu, nakon Novozelanđanke Jane Campion za Piano (1993) i Francuskinje Julie Ducorneau za Titan (Titane, 2021).

Naslov Anatomija pada nimalo slučajno u sjećanje priziva naslov Anatomija umorstva (Anatomy of a Murder, 1959), američkog klasika u režiji Otta Premingera, također dvoipolsatnog ostvarenja koje kulminira u sudnici. Iako nije riječ o preradi te uspješnice, niti se među tim djelima mogu izlučiti poveznice znakovitije ili čvršće od onih što ih dijele malne sve sudske drame, Justine Triet rado govori da ju je upravo Premingerov film nadahnuo. Imajući to na umu, možemo reći da se i jednim i drugim ostvarenjem kao snažan zalog privlačnosti provlači zanimanje za neobične, nestandardne karaktere središnjih likova. U Anatomiji ubojstva to je malomještanski odvjetnik Paul Biegler u tumačenju velikoga Jamesa Stewarta, u Anatomiji pada spisateljica Sandra Voyter u tumačenju Njemice Sandre Hüller, dosad nam najpoznatije po glavnoj ženskoj ulozi u uvelike zapaženoj, za Oscar nominiranoj njemačkoj satiričnoj crnohumornoj drami Toni Erdmann (2016) Maren Ade.

No dok je Stewart svoga odvjetnika, koji bi radije provodio vrijeme pecajući i družeći se s prijateljem sklonim čašici negoli se vezao uz složen slučaj ubojstva, igrao s nemalom dozom humora i holivudskog shvaćanja izvedbe kao vještine zabavljačkoga sjaja – što nimalo ne umanjuje vrsnoću glume ni ono što smatramo uvjerljivošću – Sandra Hüller optuženicu predstavlja u ključu onoga što zovemo podigranošću i doživljavamo realističnom glumom bez glume, onim što se nerijetko čini i opisuje dokumentaristički prirodnim. Izvanredna gluma Jamesa Stewarta i Sandre Hüller iznimno su važni čimbenici privlačnosti, magneti koji, uza sve ostale vrline djela, neprestance bude i drže pozornost. 

Otprilike su u tom odnosu – zabavljaštvo-dokumentarističnost – i  cjelokupni tonaliteti ta dva filma, odnosno redateljski stilski izbori kojima se pripovijesti iznose. Sličnost sa životom u  Anatomiji pada donekle se sugerira i iskušanim, možda i izlizanim, ali očito ne i odbačenim trikom da se glavni likovi zovu imenima glumaca. Istovremeno anatomija smrtonosnog pada supruga Samuela (Samuel Teis) s balkona ili tavanskog prozora planinske kuće – nesretan slučaj, samoubojstvo ili ubojstvo? – i anatomija podjednako kobna pada, odnosno urušavanja jednoga braka, Anatomija pada otpočinje i završava kadrovima u kojima naglašeno figurira pas, krasan plavooki graničarski škotski ovčar (border collie). Taj je četveronožni obiteljski ljubimac i protagonist vjerojatno najganutljivijeg prizora, onoga u kojemu ga potkraj filma, tražeći za što bi se uhvatio, djelomično otruje njegov vlasnik, gotovo slijep dječak, sin nesretnih supružnika i ključni svjedok Daniel (Milo Machado Graner). Koliko se god činilo nevjerojatnim, pas Messi doista je, tvrde filmaši, u tom impresivnom odsječku odglumio malaksalost i besvijest, odnosno uvježban je da to izvede ispred kamere.

Kako vidimo, u Anatomiju pada ugrađene su sastavnice – slabovidni dječak, očeva nasilna smrt, životinja u ugrozi – koje snažno zazivaju pomisao na patetičnu sentimentalnost, no scenarij Justine Triet i njezina životnog partnera Arthura Hararija, također filmaša, unatoč tomu ne ostavlja dojam prizemnog manipuliranja, već ozbiljna, udubljena, razrađena, zahtjevna tematiziranja toga čime se bavi, pri čemu će mjestimice podsjetiti na pomnju i temeljitost kojom bračne i međuljudske odnose u svojim najboljim filmovima (Nader i Simin se rastaju, 2011; Prošlost, 2013) ljušti Iranac Asghar Farhadi. A rečenim redateljskim izborima načelnog simuliranja dokumentarnoga, zatečenoga, uz povremene promišljene i djelotvorne odmake u drugi izražajno-komunikacijski sklop, Justine Triet i režijski se kloni uočljivijih stilizacija, pa i ta prividna jednostavnost vizualnoga uvelike pridonosi osjećaju stvarnosnosti. Izbjegavanja dramatiziranja u svrhu pripovijedanja, koje svejedno jest itekako dramatično, na, mogli bismo reći, činjeničan način. 

Premda nije u cijelosti smještena u sudnicu, Anatomija pada jest uistinu uzbudljiva sudska napetica prožeta neizvjesnošću. Iako će zakonska presuda biti donesena, gledatelj, kao ni itko od likova, osim same optužene, glavne junakinje, neće znati je li ona uistinu nevina. Jer unatoč vrhunskim metodama istrage i jednako takvim stručnjacima, mnogo toga pitanje je interpretacije. A svaki čovjek ima svoju logiku i, zagleda li se pošteno, teško može vjerovati i samomu sebi. Barem u ambicioznijem europskom filmu.