Kakva su bila takva vremena?

Diplomiravši kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Vlasta Golub (1966) prvo je zakoračila na scenu Kazališta Virovitica i na njoj kao profesionalna glumica ostvarila već tri desetljeća glumačkoga staža. Na drugu pozornicu, onu književnu, stupila je relativno kasno, u četrdesetim godinama života. Objavila je dosad tri romana za djecu i mlade, na Hrvatskom radiju izvedena joj je jedna radiodrama za mlađu publiku i jedna za odraslu, a ove se godine pojavio i njezin prvi roman za odrasle – Ritam odlazaka. U tim se autoričinim proznim ostvarenjima, pa i u ovom novom, jasno osjećaju pozitivni učinci njezina dugogodišnjeg scenskog iskustva. I naravno, ti bi se tekstovi bez teškoća mogli adaptirati za teatar ili film.

Izd. Disput, Zagreb, 2023.

Zanimljiva je povijest nastanka rukopisa započeta i završena 2020. (vrijeme pandemije koronavirusa), a potom dorađivana sve do njegova odlaska u tisak. Autorica je najprije kanila napisati kratku priču, a kad ju je završila, shvatila je da ima potencijala za opsežniju prozu. Tako je ta priča, naslovljena Noge od olova, postala prvo od 21 poglavlja Ritma odlazaka, ali što je još važnije, ta je priča zapravo odredila i posložila cijeli tekst romana. Poglavlja su obujmom i formalno ujednačena: svako od njih ima sadržajno i smislom primjeren uvodni ulomak ispisan kurzivom, što sugerira da je (ulomak) preuzet iz nekog drugog poglavlja romana. Iznimka je posljednje poglavlje, koje je znatno opširnije od ostalih, nema posuđeni kurzivirani uvodni ulomak, ali mu je naslov, za razliku od ostalih, ispisan u kurzivu i vrlo je sugestivan (Takva su bila vremena). U završnom poglavlju sve dotad lepezasto, valovito, spiralno ili na koji drugi način raširene niti priče koncentriraju se u jednoj točki, u svijesti protagonistice Dunje, pa taj završni dio ima i funkciju epiloga.

I da ne zaboravimo one dvije godine spisateljičina „glancanja“ teksta prije ponude rukopisa izdavaču. S jedne strane taj „prekovremeni“ rad može biti signal autoričine nesigurnosti jer se prvi put predstavlja tzv. ozbiljnoj publici, ali sam uvjeren da je kod Vlaste Golub riječ o vrlini koju u naših pisaca susrećemo sve rjeđe – da rukopis nakon „završetka“ iščitavaju, skraćuju, kompozicijski logičnije postave, da ga oslobađaju „tehničkih“ i „formalnih“ slabosti, da ga stilski dotjeruju.

Spisateljica kaže da je poticaj za svoju priču o sudbinama žena iz dviju generacija – sestara Vere i Ane i njihovih kćeri Saše i Dunje, ali njima kao protagonisticama valja dodati i ženu iz treće generacije, maćehu Staru (baku Janu) – pronašla u stvarnosti u kojoj se kreće, da joj se tema sama nametnula iz onoga što u svakodnevici čuje, vidi i doživljava. I da je u fiktivni svijet romana ugradila i ponešto autobiografskoga. Okvirno, vrijeme zbivanja radnje romana druga je polovina prošlog stoljeća, a mjesto je neimenovano, ali je vjerojatno posrijedi neki slavonski gradić; uskraćivanjem tih podataka čitateljima želi se istaknuti da problem o kojem se govori nema lokalno, nego šire, opće značenje pa se svagdje može dogoditi. S druge pak strane, izostavljanje obavijesti ili zamagljivanje rodbinske povezanosti među likovima u prvom dijelu romana dio je spisateljičine narativne strategije, o čijoj se svrsishodnosti može razgovarati, ali mi se čini da ti odgođeni podaci postižu svoj cilj.

Kad se te naoko nepovezane narativne niti počnu dodirivati i spajati, čitatelj postupno shvaća da je osnovna tema romana prenošenje jedne ženske traume s generacije na generaciju. Vlasta Golub ističe da se cijelo vrijeme rada na romanu pitala što se nasljeđuje od prethodne generacije kad je riječ o rodbinskoj povezanosti. Pritom je nije zanimalo nasljeđivanje fizičkih, a ni karakternih osobina, nego naslijeđeni obrasci ponašanja, „koji često postaju sudbinskim“. Konstatira da probleme stvara represivni patrijarhalni odgoj, koji se u malim sredinama još i danas prenosi generacijski, s koljena na koljeno, a prema prilikama i batinom. Problem je i to što su za žensku djecu pravila mnogo stroža, pa je jasno da je nepravedan odnos muškaraca prema ženama naučen, produkt nasljeđa. U romanu pak vidimo da je i odnos žene prema ženama često jednak iz istog razloga. Tako baka Jana u jednom trenutku kaže unučici Dunji da nije lako odgajati žensku djecu jer nju vrebaju mnoge opasnosti, pa joj navodi primjer tete Vere, koja se voljela pravdati i bila je gizdava, za razliku od njezine mame, koja je bila tiha i mirna. Na Dunjino pitanje zašto je onda tukla njezinu mamu, baka odgovara: „Moralo se, sinko, moralo. Takva su bila vremena.“

Kao prozna premijera za odrasle, roman Ritam odlazaka ugodno je iznenađenje, koje Vlastu Golub legitimira kao formiranu, zrelu spisateljicu. Riječ je o književnici koja solidno vlada zanatskim alatima, kojoj nije strana ekonomija teksta pa na malo prostora može reći mnogo, koja lako gradi (uglavnom njihovim postupcima) karaktere grubijana, nasilnika, oholica, prevaranata, čudaka, mekih, povučenih, bolesnih likova. Voli se zaigrati simboličkim motivima, a velika je vrijednost njezine proze uživljavanje u psihu likova – gradiranje unutarnjih emotivnih stanja, osjećaja krivnje, osjećaja manje vrijednosti, gubitka samopouzdanja i sl.