Ista pjesma, još jedanput

Agnès Gayraud, francuska glazbenica, filozofkinja i autorica inspirativne knjige Dijalektika popa (Dialectic of Pop, 2020) popularnu glazbu opisuje kao „umjetnost fiksiranog zvuka“. Željela je time pojasniti da u popu (koji zapravo obuhvaća sve, od bluesa i rock and rolla do šansone, hip-hopa i plesne „elektronike“) note i slijed akorda jesu bitni, ali nisu presudni: naime, pojedina je pjesma uspješna ili neuspješna upravo zato što je aranžirana, producirana i snimljena – dakle, „fiksirana“ – na specifičan, određeni način. Zbog toga slušatelju nije važno samo o kojoj je pjesmi riječ nego i o kojoj verziji. O studijskoj ili koncertnoj? Ako postoje dvije studijske, koja od njih zvuči bolje?

Omot albuma The Dark Side of the Moon Redux,
izd. SGB Music, 2023.

Reinterpretacija prošlosti

Većina glazbenika svoja stara izvorna studijska ostvarenja, ma koliko se danas doimaju tehnološki inferiornijima, ostavljaju netaknutima – u (pod)svijesti publike ona ionako žive u točno takvu, izvornom i nijednom drugom obliku. Tko bi (čak i da je i izvedivo) poželio novu, imaginarnu i još „savršeniju“ studijsku izvedbu bilo kojeg rock-standarda Beatlesa, Bowieja ili Led Zeppelina? Komu treba bilo koji drugi gitaristički solo iz pjesme Hotel California osim onoga koji su u formi duela snimili Joe Walsh i Don Felder? Sve kad bi Aretha Franklin još bila među nama, vjerojatno nitko ne bi htio da kraljica soula prepravi ili „osvježi“svevremensku baladu A Natural Woman. Izvornik iz ‘67. zauvijek je „fiksiran“ dvominutni komad čiste umjetnosti.

Ipak, u svjetlu činjenice da se suvremena glazba (a s njome i slušatelji) na razne načine okreću prošlosti, svjedočimo zanimljivoj pojavi. Mnoga poznata imena čine ono što je nekada bila rijetkost – reinterpretiraju sami sebe. Izvornike snimaju ponovo, mijenjaju ih i redizajniraju. Ustvari, remake/re-model (da se poslužimo naslovom ranog klasika grupe Roxy Music) jedno je od primjetnijih obilježja godine na izmaku, a još su zanimljiviji motivi koji se iza tih neobičnih pothvata skrivaju: od najprizemnijih financijskih do (pseudo)umjetničkih i ogoljeno ljudskih, neskriveno osvetničkih!

Watersova samodopadna replika

Poučan je slučaj Rogera Watersa, koji ne bez razloga slovi kao jedan od najtežih karaktera u živopisnoj galeriji likova iz klasičnog rocka. Samo bi njemu na pamet palo da u solo-aranžmanu učini cjelovitu dekonstrukciju studijskog albuma kojemu nikakva dekonstrukcija nije potrebna – The Dark Side of the Moon. Bez obzira na nemušta umjetnička pojašnjenja, očito je, barem djelomice, u pitanju osvetnički čin usmjeren prema Davidu Gilmouru, nekadašnjem partneru iz Pink Floyda s kojim je Roger u zavadi još od raspada benda. Objavljen pod naslovom The Dark Side of the Moon Redux, album više razgolićuje Watersove slabosti nego što glazbi dodaje nove vrijednosti. Vokal mu je uvijek bio inferioran Gilmourovom, a pod teretom godina reduciran je na konverzacijsku razinu, pa se većina izvedbi svodi na neku vrstu recitacija uz introspektivnu pratnju i pregršt novih stihova. U nekadašnju instrumentalnu temu Great Gig In The Sky (ukrašenu vokalnim bravurama Clare Torry) Waters je sada ugradio stihove o prijatelju koji umire, gdje se našlo mjesta i za zgodu sa zagrebačkog nastupa 2018. Anegdota se svodi na to da Roger pred „deset tisuća Hrvata“ prepričava staru priču o prijateljevu putovanju u Jugoslaviju, u zemlju u kojoj postoji „samo jedan put“.

Ili, primjerice, klasik Time. Zamišljena kao Rogerova lamentacija o životnoj prolaznosti sa skladateljskim doprinosima svih članova Floyda, izvorna inačica jedna je od najimpresivnijih pjesama u povijesti rocka, a naknadna autorova tumačenja mogu je samo učiniti previše doslovnom, a nikako poboljšati. Općenito, ako je izvorna Tamna strana Mjeseca slavljena kao spoj studijske perfekcije, autorske zrelosti i mladenačkih vizija, Watersova samodopadna replika varira od neuspjelog do razmjerno podnošljiva.

Naravno da u glazbenom smislu suosnivač i konceptualist Pink Floyda nema dodirnih točaka s Taylor Swift, ali oboje se starim radovima vraćaju iz donekle sličnih, osobnih motiva. Jedan od slojeva fenomena Swift očitava se i u nizu nanovo snimljenih albuma, od kojih posljednji 1989 (izvorno iz 2014) dolazi u novom ruhu, pod standardnim podnaslovom Taylorina verzija. Zašto Taylorina – zar i prva nije bila njezina? Jest, ali se u međuvremenu zaratila sa Scooterom Braunom, novim vlasnikom diskografske kuće Big Machine, koji si je priskrbio prava na master-vrpce njezinih ranijih albuma. Braun joj je menedžerskim manipulacijama onemogućio otkup vlastite glazbe i što joj je drugo preostalo nego da ih opet snimi i tako ih vrati u svoj posjed? Istina, izvornici u tom procesu nisu mnogo promijenjeni, ali ovdje ionako nije riječ o umjetničkim povodima nego o financijskoj strategiji.

Slušati drukčijim ušima?

Roger Waters i Taylor Swift nisu jedina ovogodišnja velika imena koja zadiru u vlastiti stari katalog. U sklopu opsežnoga diskografskog projekta Songs of Surrender U2 u poznoj etapi karijere pokušavaju odgovoriti na pitanje kako stare pjesme funkcioniraju u izmijenjenom aranžmanskom kontekstu. Smještajući ih u intimnije okružje, slušatelju se tako pruža prilika da s istim pjesmama (prema riječima kritičara Hot Pressa) „ponovno uspostavi emocionalni kontakt,“ da ih čuje drukčijim ušima, iz manje očekivane perspektive. Mnogi tom idejom nisu bili oduševljeni.

Valja na kraju podsjetiti da je riječ o staroj, premda (među vrhunskim umjetnicima) razmjerno rijetko primjenjivanoj taktici: među prvima vlastitu su glazbu studijski ponavljali ranih 1960-ih Frank Sinatra i Everly Brothers, a vlastiti materijal reinterpretirali su Joni Mitchell, Suzanne Vega (akustična serija Close-Up) i drugi, uključujući našeg Juru Stublića, koji je (istina u duetu s Massimom) 1987. pokušao tehnički „osuvremeniti“ novovalnu himnu Zamisli. No stara lekcija kaže da u popularnoj glazbi tehnika i razum uvijek gube bitku s emocijom i izvornom strašću.