Hodanje za kamilicom

Komentar zbirke započinjem autoričinom napomenom u kojoj pojašnjava koncepciju rukopisa idejno začeta za rezidencijalnog boravka na Zlarinu 2021. (književna rezidencija Vesna Parun). U njoj stoji da u pjesmama govori autoričin glas, s čim se nakon pomna čitanja slažem. Pedeset i osam pjesama podijeljeno je u pet ciklusa naslovljenih po stihom iz opusa najveće hrvatske pjesnikinje 20. stoljeća Vesne Parun („Bila sam dobra kao ljeto i vitka / s tvrdim pletenicama“, Zrnce ganuća iz zbirke Ukleti dažd, 1969; Kamen i njegove tišine, Bol što si čovjek iz zbirke Ropstvo, 1957...). Naslov zbirke Dani kositra i jeke referencija je na sintagmu „vrijeme kositra i jeke“ koju nalazimo u pjesmi Golubica iz zbirke Jao jutro (1963). Djelo započinje citatom iz knjige autobiografskih zapisa Noć za pakost (2001). Budući da ovaj linearni, lirski i biografski patchwork ne dovodi u pitanje autorsku autonomiju posljednjih godina prolifične Andrijane Kos Lajtman (Teleidoskop, 2018; Stepenice za Stojanku K., 2019; Zarazna zona u koautorstvu s Damirom Radićem, 2021, Plava i smeđa knjiga, 2021), red je prije svega istaknuti stilske osobitosti pametno građene „rezidencijalne“ knjige, uz napomenu da pjesnički rukopisi stvarani ili osmišljeni prilikom rezidencijalnih boravaka, usprkos preliminarnom čitalačkom očekivanju, znaju ugodno iznenaditi. Ljubitelji domaćeg suvremenog pjesništva tako će se prisjetiti Čegecovih zbirki Pun mjesec u Istanbulu (2012) i Cetinjski rukopis. Preliminarnom, velim, jer mnogima je prva asocijacija na „rezidencijalno stvaralaštvo“ pisanje po narudžbi, tematsko-motivski te sadržajno-semantički usmjeren rad kojim je limitiran dijapazon autorske autonomije. Andrijana Kos Lajtman, bit će polazeći od interesa za život i djelo Vesne Parun, s tim nije imala problema, baš kao ni spomenuti joj kolega. Stvar je u tome što postoje autorice i autori koji u rezidencijalne pohode ne odlaze da bi im stražnjica vidjela puta (jao, kako sam pristojan!), već da bi stvarali, posvećeno i s jasnim ishodima.

Izd. Hrvatsko društvo pisaca, 2023.

Ova, kako rekoh, linearna lirska biografija dosljedno prati životni put Vesne Parun od njezina ranog, inzularnog djetinjstva (Bezobzirnost, Bućina, Seobe, zemljovidi, Brat, bunar) sve do posljednje, „blackstarovske“ faze provedene u Stubičkim Toplicama (Crno stopalo, Ostavština, Oproštajna pjesma), koja uključuje i sâm pjesnikinjin/subjektičin kraj („Iz sjeverne sobe / 25. 10. 2010./“). Ekspresivnosti pridonosi autodijegetička priroda subjektice/pripovjedačice: pjesme dosljedno pisane u 1. licu jednine, s obzirom na biografski podtekst, tako su gdjekad opskrbljene pojačanim dozama melankolije i očaja, rjeđe zanosa.

Subjektica se prisjeća prošlosti, dominantno je korišteno glagolsko vrijeme perfekt, pa tako ovaj biografski patchwork možemo okarakterizirati i kao linearnu, lirsku i biografsku retrospekciju. Kao jednu od poetičkih determinantni očekivano prepoznajemo hipermetaforičnost (premda nejednoliku: dojam je da metaforu češće nalazimo u prvoj polovici rukopisa). Tu je i povremeno posezanje za fragmentarnim dijalogom (Brat, bunar, Lastavice, Pismo, pjesma), intersemiotičko iskustvo (znakovi „>“ i „=“ u pjesmama kao Hodanje kamilicom, Crveni pasoš, Zlovrijeme, Srodnost), povremeno korištenje hifena (poput „tijelo-kamen“, „tijelo-bomba“ u pjesmi U podnožju), katkad i domišljata poredba (u pjesmi Iza zidina tako piše: „s otocima koji se urezuju u vid / kao zračni bakrorez“; u pjesmi Splitska sumračja: „Marjan nas je vidio iznutra, / kao što krtica vidi zemlju“). Važnu semantičku ulogu igraju prostorni motivi koji se mijenjaju sukladno subjektičinu prostorno-vremenskom kretanju: od pitoresknih otočkih ili šibenskih eksterijera do sumornih, predsmrtnih interijera koji pomažu korišteni perfekt „približiti“ entropiji sadašnjeg trenutka: približavanje je, stoga što je autodijegetički pripovjedač besmrtan, asimptotsko. Smrt subjektice pripada misteriju post-čitalačkog iskustva, pa bismo se ovdje mogli našaliti te umjesto „smrti autorice“ govoriti „o smrti subjektice“, koju će zacijelo oživiti novo čitanje.

Umjesto nepotrebne zavrzlame radije valja spomenuti motivsku funkciju stvarnih imena posredno ili neposredno involviranih u život Vesne Parun: od članova uže porodice, preko Pjera Breškovića, Kosmača, Milovana Danojlića, Žekova ili Adnana do staričice Mandice (Kušan), stogodišnje prosjakinje koju je, prije susreta u Stubakima, pjesnikinja sanjala. Za kraj, ističem kako je nepotrebno naglašavati čestotnost biografskih motiva koji su, s obzirom na koncepcijsku zamisao rukopisa, logični. To iskustvo valja steći čitajući ovaj vrlo dobar naslov, kojem predviđam sretna putovanja.