Gravitacijski mozaik

Od 1918. do 1931. u okrugu Osage američke savezne države Oklahome smrtno je stradalo više od šezdeset američkih Indijanaca iz ondje nastanjena plemena Osage, a po nekim se istraživanjima smatra da je riječ i o njih više stotina. Žrtve su zapravo ubijene, a lokalne vlasti nisu se trudile službeno utvrditi što se uistinu dogodilo, nego su pokojnike proglašavali unesrećenima ili samoubojicama. Ili su slučajevi ostali neriješeni. Tko mari za crvenokošce? Tek kad su u Osage stigli istražitelji BOI-a (Bureau of Investigation / Ured za istrage), budućeg FBI-a (The Federal Bureau of Investigation / Savezni istražni ured), otkrivena je mračna rabota kojom su se bjeloputi Amerikanci beskrupulozno nastojali domoći indijanskog bogatstva. Naime, u rezervatu Osagea potkraj 19. stoljeća otkrivena su bogata nalazišta nafte i tako su ti Indijanci, koji su bili vlasnici zemlje, postali silno bogati, iako su imovinom mahom upravljali bijelci, zakonski im nametnuti skrbnici.

Glavni lik, kojega tumači Leonardo DiCaprio, jedan je od sporednih u knjizi po kojoj je film snimljen / Izvor Blitz distribucija

Početkom 1926. uhićen je glavni spletkar i nalogodavac, dobrostojeći, ugledni stočar William King Hale, koji je potkraj 1929. osuđen na doživotni zatvor. Da bi 1947, zbog dobra vladanja, bio pušten. Već iste te 1926, u svibnju, u Američkom kinu (American Theatre) u gradiću Cushingu u Oklahomi, premijerno je prikazan cjelovečernji igrani film Tragedije brežuljaka Osage (Tragedies of the Osage Hills) redatelja Jamesa Younga Deera, koji je opisivao upravo tragična zbivanja u okrugu. Young Deer (Mladi Jelen), drži se, bio je prvi razmjerno uspješan holivudski filmaš Indijanac, a u djelima s njegovim potpisom Indijanci nisu prikazivani kao priprosti krvoločni divljaci. Većina njegovih filmova, pa tako i Tragedije brežuljaka Osage, smatra se izgubljenima.

Iako se drži da je BOI/FBI tada pošteno obavio posao uvođenja reda i pronalaženja krivaca, zločini počinjeni u okrugu Osage ostali su podosta zatomljena epizoda američke povijesti. U filmu, dvadesetak joj je minuta posvećeno u Priči o FBI-u (The FBI Story, 1959) Mervyna LeRoya. Tijekom stoljeća napisano je nekoliko knjiga vezanih uz monstruozne događaje, no širu pozornost pobudila tek ona publicistička, Ubojice cvjetnog mjeseca. Umorstva u okrugu Osage i osnivanje FBI-a američkog novinara Davida Granna, objavljena 2017. A potom istoimeni, troipolsatni film Martina Scorsesea. Snimljen prema toj knjizi, no iz drugog pripovjednog gledišta. Grannovo je motrište ono BOI-a/FBI-a i riječ je o napetom i preglednom opisu istrage pod vodstvom temeljitog i odgovornog Toma Whitea. Scorsese i suscenarist Eric Roth manje su marili za razjašnjavanje i potanko objašnjavanje, više za građenje i održavanje ugođaja opasnosti, nesigurnosti, nepredvidljivosti, prijetnje, a njihov središnji lik – po prijedlogu Leonarda DiCaprija – jedan je od sporednijih u knjizi, povratnik iz Prvoga svjetskog rata Ernest Burkhart (DiCaprio) koji, ne baš mimo svoje volje, postane ključnim pijunom u nemilosrdnoj otimačkoj shemi svog ujaka Williama Halea (Robert De Niro).

Premda izložena pretežno kronološki, priča će ovdje srnuti u budućnost, ondje skoknuti u prošlost, a premda je očito da je njome obuhvaćeno otprilike desetljetno razdoblje, neće biti ponuđeni precizniji putokazi o godištima. Pojedini će prizori biti razrađeni do tančina, poneki, reklo bi se podjednako važni, tek u brzopoteznoj skici, makar se time neće uistinu sugerirati da je jedan važniji od drugoga. Dojam je, nerijetko, da je više vremena posvećeno onomu za što se autoru učinilo da je našao filmski uzbudljivije izvedbeno rješenje, a ne onomu na što bi se, prema dramaturškim ustaljenostima, valjalo pomnije usredotočiti. Uzroci i posljedice, susljedni događaji, počesto su predstavljeni neizravno, u drugoj, trećoj asocijaciji, a i redateljski uže stilski izbori kao da izmiču nekom sustavnom pristupu, kao da su katkad plod prepuštanja trenutačnom nadahnuću, zovu neposredne intuicije, slobode djelovanja mimo unaprijed zacrtana. No ni u jednom se časku ne čini da se što otelo nadzoru ili da maestro ne vlada situacijom. Slika je vazda bogata, pregnantna, ritam je odmjeren, ali bibav, nepredvidljiv, montažnim odlukama ne manjka nenametljive odvažnosti ni začudnosti. Ubojice cvjetnog mjeseca ne pršte eksplozivnošću Scorseseovih izražajno najvatrometnijih ostvarenja, poput Razjarenog bika (Raging Bull, 1980), Casina (1995) ili Avijatičara (The Aviator, 2004), već njegove prepoznatljive virtuozne dosege iznose u prigušenijem, usporenijem, smirenijem obličju. Možda zbog toga što autor, zašavši u godine (rođen je 1942), ni sam više ne raspolaže negdašnjom energijom, a možda i zato što je procijenio da ovoj temi više priliči tiho, potmulo previranje.

Neuobičajen dramaturško-izlagački pristup mogao bi se opisati kao svojevrstan krnji mozaik u gibanju, ne posve uhvatljiv, ali odgovarajuće razaznatljiv. Slika pripovijesti gradi se odlomcima koji kao da gravitiraju oko stožernih događaja, a takvo opredjeljenje metaforički, no uvelike čitljivo, ovjerava završni kadar plesa Indijanaca oko okrugloga bubnja u njegovu središtu, sniman odozgo, pod okomicom, iz ptičje perspektive. Makar nećemo točno razlučiti svaku figuru ispod kamere, nećemo dvojiti o tomu što točno gledamo, što nam se pokazuje.