GLAZBU IZDVAJA

BOJAN ČIČIĆ, J. S. BACH, PARTITE I SONATE ZA VIOLINU SOLO, BWV 1001–1006 

Između ranog i kasnijeg leipziškog stvaralačkog razdoblja u kojima je Bach skladao vrhunsku utilitarnu glazbu za krute reformacijske svjetonazore svojih poslodavaca, u köthenskim godinama nastala su vrlo individualna djela za solo instrumente bez povijesnog presedana u tehničkom i interpretativnom smislu. Među njima šest sonata i partita kruna su violinističkog kanona, a zadnji tonski zapis Bojana Čičića za izdavačku kuću Delphian može se slobodno staviti na vrh tornja dosadašnjih snimki tih remek-djela. Vođen unutarnjom logikom s partitama na jednom i sonatama na drugom CD-u, zapis otvara Partita u h-molu u kojoj Bach svakom plesnom stavku pridodaje njegovu ornamentiranu verziju odnosno double. Od prvog se takta u Čičićevoj izvedbi  ocrtava osjećaj jasnoće i transparentnosti koji prožima cijelo izdanje. U sljedećoj Partiti u d-molu interpret se generalno manje bavi navodnim kontekstom (jako važnim za romantično tumačenje) stavaka već njihovim fakturama, artikulacijama i retorikom materijala. Njegova je Allemanda sa svojim ritmičkim motivima plesna i pjevna, fleksibilna i napeta, dok Ciaccona služi kao prikaz Bachove invencije i životnosti, nasuprot ideji eulogije svojoj tada preminuloj prvoj ženi. Preludij Partite u E-duru najdojmljiviji je prikaz odmjerenosti pulsa, koji također prožima cijeli zapis, gdje svaka nota diše i ima svoje mjesto, nepoljuljana harmonijskim silnicama i nemilim zakonima gravitacije.

Izd. Delphian, 2023.

Na drugom CD-u ostajemo zatečeni melankoličnim Adagiom iz Sonate u g-molu u kojoj se Čičić i dalje metatekstualno obraća slušatelju razgovijetno i napeto tumačeći taj obilato ornamentirani stavak. Fuga je odsvirana s jasnoćom i kontrolom ne samo u jezivo teškim polifonim dijelovima nego i u sekvencama stvarajući snažan osjećaj jedinstva i koherentnosti. U Andanteu Sonate u a-molu Čičić je dodao savršeno prikladne ornamentacije, dok u Adagiu posljednje Sonate u C-duru zadivljuje mirnoćom upornih pedalnih tonova u plemenitoj trodobnoj mjeri.

U općoj maniri suzdržanosti od dinamičkih ekstrema Čičić je našao optimalni prostor u kojem njegov povijesni instrument reagira pod gudalom, što može razočarati slušatelja naviknuta na suvremenu praksu gdje površno vizualno ulazi i u svijet zvuka. Sigurno vođeni nutrinom kompleksne arhitekture sa stalnom percepcijom cjeline, zaboravljamo ideju monumentalnosti i simboličkog misticizma. Čičićeva je umjetnost vrhunska i iskrena, što slušatelju daje priliku da vidi Bacha ne kroz utopijski „autentičnu“ izvedbu nego kroz iskustvo interpreta pred najtežim zadatkom, što je zajedničko našem i onom vremenu.