Čudotvorna ogledala poezije

Nakon eseja, pripovijetki, romana – konačno i knjiga poezije Dimitrija Popovića. Stvaraoca koji je svakako bio pjesnik i prije Orfejeve sjenke. Po senzibilitetu i nervu, po jedinstvenom osjećanju svijeta, po snazi poetskog traganja. Pjesništvo se u ovoj zbirci pojavljuje kao uređen slijed misaonih slika. Ali ono je i iskušavanje mitova, unutrašnji govor mističnog tona te razgovor s motivima koji su konstanta u dosadašnjem Dimitrijevu pjevanju, mišljenju i slikanju, u toj filozofiji koja objedinjuje mnoga kreativna iskustva.

Snovita područja i ljepota neiskazivog

Misteriji postojanja sada se pojavljuju i u obliku pjesama, posloženih simbola o svjetovima koji se spoznaju umjetnošću. Sažete misli redaju se poput slika na kojima se uvijek nešto događa, udaljava i približava. Do izražaja dolazi umjetnikova sklonost snovitim područjima, dar za detalje koji su samo njemu kazani. Misao se vizualizira, kreće se, kao da pisac mišlju čini umjetničke poteze, dvama perima, u dvjema stvarnostima. Nimalo slučajno, prva pjesma u knjizi i jest Misao, uvod u znakovlje jednog posebnog pisma. Tako se i duh oblikuje, dobiva linije koje naslućujemo kroz pjesme. A stihovi – oni kao da su nad nama. Pjesnik, poput onog Quasimodova čovjeka, „proboden krvari“, ostavljajući crvenoj da u sebi upije sve ostale boje. Ili je to crna? Ili se, vjerojatnije, i boje i riječi mijenjaju kada se rastavljaju životi.

Izd. Litteris, Zagreb, 2022.

Pjesma se pomiče, to uočavamo, „u ljepoti neiskazive šutnje“. Pjesma je sjenka, u sjenci je, ona je i „plamteća sjenka“ riječi i slika. Kod Lompara Sjena nad scenom sjedinjuje strasti; kod Dimitrija Orfejeva sjenka, posvećena Jagodi, treperi kroz zviježđa, pruža ruke i krilata je, valovita je. „Poezija je sve što se miče“, kazao bi gotovo besmrtni pjesnik Nicanor Parra. Pjesma je presudni dio ciklusa neprekidnog tragalaštva, no ona gotovo nikada ne pripada nama. Odlazi od nas i vidimo je u svemu. Kao sjenku, zvijezde, snove – kao Orfeja čiji glas odlazi u sliku. I tako se križaju osjetila: zvuk se otjelovljuje, a slika postaje živa, premješta se u enigmatične nizove riječi.

Dimitrije gradi pjesmu od udvojenih vizija: i da nismo pročitali nijedan njegov stih, odmah bismo naslutili njegov potpis ispod ovih stihova. Znamo ga po Danteu, Lautréamontu, Leonardu... Poezija tako postaje rječita posveta umjetnikovim fantazmima. Znamo ga i po prostorima snoviđenja i plamenim rasapima, po odgonetanju procjepa duhovnog i tjelesnog. Po mističnim predjelima gdje se Orfej prisjeća svog glasa, svoje čudotvorne moći. I svakako – po Lovćenu, koji promatra (koji ga promatra!) „dok orlov zlatni kljun zrcali tišinu zore“. U Dimitrijevu poimanju, poezija je žrtva i vrh, svjetlost i beskonačni horizont. A onda su i pjesnici od roda Argonauta.

Riječi kroz koje cure boje

„U sjenci svilenih grudi oštri se sječivo sna“ – na tom mjestu, u ranjenom rebru, nastaju stihovi. Koliko je samo u ovoj slici tipičnih Dimitrijevih termina. Oni se verbaliziraju, a da i ne osjetimo da su to nekada bile linije. Sada svjedočimo jedinstvu govora i šutnje, tijela i duha. Da li se to priziva Heraklit: „Protivno se udružuje i iz raznih tonova postaje najljepša harmonija, i sve biva borbom.“ No harmonija se sama u sebi bori. Iako je nad njom ona „kozmička tišina“, koju dodiruje pjesnikova promišljena olovka. Ona je kao zaleđeni pogled, što „okamenjuje lica prolaznosti“.

Ovdje i riječi mogu biti purpurne i paučinaste, modre i pepeljaste, vodene i mramorne – kako god da uzmete, one teže obuhvaćanju svijeta i njegovih skrivenih fenomena. Riječi koje se javljaju kao slike nadopunjuju se nizovima slika – rečenica. U tom suglasju traganja smještene su mogućnosti poezije. Lijepo to objašnjava u pogovoru za knjigu pjesnikinja Darija Žilić: „Oniričko, filozofično i mitološko spajaju se u poetsko kako bi nespoznatljivost svijeta u kojem živimo bar malo učinila manjom, a istina vidljivijom.“

Ovo je i knjiga o bojama: koliko ćemo samo naći nijansi, sedefnih i brončanih, svjetličaste atmosfere i ljubičastih kiša. Dimitrije koristi boje kao plašt za riječi, otvorenih zjenica kreće se krajolikom i limbom zemlje. Kao da svaka riječ posjeduje sinonim u nekoj od boja.

A tek noć – kakve ona teksture donosi. Promatramo ono „crno sunce“, pa se pred nama ukaže raspukla tama, pa „egipatska noć“, vrelina „kraljičine noći“, „mramorna put noći“... Gledaju li nas to „Isidorove oči boje noći“? Noć je jedan od glavnih junaka Dimitrijeve poezije, prostor stvaranja i poetske introspekcije. Više je od motiva, više od simbola, ona je misterij iz koje izvire nedokučivo, u njoj se pjesnik savio ne bi li progledao.

I taman kada smo se privikli na to „crno sunce“, pjesnik čini obrat. Na sceni je „bijelo“ u rasponu značenja – od melankoličnih do erotskih. U ritmu poetskih majstora, Dimitrije slavi bjelinu, a nakon „bijelog sjećanja“ otvara paletu za druge boje. Slijedi ponovljeni ritmičan poetski traktat – opet o crnom i plavom. Slušamo (da upravo slušamo) Dimitrijeve likovne asonance.

Pjesme Orfejeve sjenke obilaze prirodu, grade neku kozmičku floru u tišini koja se uz pomoć stiha i slike dohvaća. Dimitriju, kao pjesniku, znalcu poezije i miljeniku pjesnika – poezija se javlja kao uzvišenost. Kako drukčije kada spašava od zaborava, kada nam daruje raznovrsna priviđenja. Poezija nam osigurava višestruku prisutnost na zemlji i ta njezina svojstva ugrađena su u poetiku ogledala, u strpljenje Orfejeva tumača.

Mogu zamisliti ovu zbirku i kao postavku. Izložbu odabranih riječi pred kojima zastajemo kao pred dirljivim scenama, posebno se osvrćući na finese. Sastavljaju se detalji od kojih su nam pojedini poznati s Dimitrijevih slika: „narukvice od zmijskih jezika“, „bradavice kraljevskih dojki“... Proširuje se inventar promjenljivog poetskog muzeja. A mi – kao čitaoci i kao promatrači – neprestano se vraćamo riječima kroz koje cure boje, slikama koje se pred našim osjetilima pouzdano preobražavaju u stihove.

Pjesničke kiše udaraju o papir

Četiri ciklusa Orfejeve sjenke rasporedila su se kao vode. „Rijeke“ su otkrivena pamćenja, teku po rukopisu one kapi u obliku slova. Ulaze li u Arkadiju, to ne znamo – ali naslućujemo da otud mogu i da dolaze. Baš kao što nam se u obliku „preobražene ljepote“ ukazuju priroda i odabrani mitološki junaci. Okomito vode nekada u pjesmu stupaju. Kao čuvene cetinjske kiše, što tako s jeseni padaju. „S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao što padaju zvezde – vrtoglavo. Onda udari o tle s tupim krikom.“ Sličnu atmosferu vidio je prijatelj Danilo Kiš, čiji se sjetni gimnazijski dani podudaraju s prvim pogledima dječaka rođena u negdašnjoj Romanovini. Njihove su kiše istovremene.

Vrtoglave su Dimitrijeve pjesničke kiše, udaraju o papir, stvarajući poeziju kao trajni ožiljak.

Poezija se kreće po oštrici. Njezina je put bar dvoslojna. Riječi i tišine – ne znamo kada će se sliti u slova, kada će se iz bezdana uzdići do pojma. Dimitrije gradi poeziju uz pomoć simbola i alegorija, ali čuva svojstva autentičnoga glasa. Glas nekad dospije do Arkadije, nekad slijedi proročanstva slika. Saloma i Magdalena, Judita i sve one neimenovane tajne krvare u slovima. U „razlomljenom tijelu“ vidimo misterije prethodno obrađene u slikama. (Ili je put bio obrnut?)

Utjelovljuje li se to san, ili nas varaju zemaljske sile – kako god, obasipaju nas mirisi čežnje i dok čitamo – kao da smo nadomak izgubljenog lika u ogledalu. I makar ne dotaknuli nebeski cvijet, ostat ćemo u Orfejevoj sjenci, u blagoj svjetlosti kojom nas obilježava Dimitrijev poetski zrak. U tom času nadahnuća i onu ranu čuvamo i cjelivamo; drevno i suvremeno – kao da nam nikada nisu bili bliži.