Amalgami stvarnosti i sjećanja

Nova predstava Male Kline nastala je kao posveta njezinu ocu Miri Kline, analitičaru vizualnih komunikacija, koji je za predstavu interpretirao slike slovenskoga slikara Marka Jakše. Interpretacija je ujedno poveznica između koncepata koje plesna umjetnica u predstavi spaja uzimajući u obzir da sve što doživljavamo prolazi kroz naše perceptivne i receptivne filtre te je podložno i ovisno o našoj interpretaciji, osobito kad je izloženo zubu vremena. Mala Kline u Memoriji se posvećuje sjećanju, podjednako mehanizmima kojima sjećanje nastaje, odnosno našim iskustvima i spoznajama, i mentalnim i tjelesnim, kao preduvjetima onoga što iz doživljajnoga svjesno ili nesvjesno izabiremo i oblikujemo kao sjećanje, te onomu što je tim mehanizmima izmijenjeno, iskrivljeno ili pak nezabilježeno, potisnuto, izgubljeno, ali i gubicima sjećanja bilo da su potaknuti protjecanjem vremena ili patološkim procesima.

Koliko sjećanje na prošla događanja uvjetuje našu sadašnjost? Čega se sjećamo kad nas sjećanje iznevjerava, koji su posljednji otoci svijesti za koje se hvatamo? Odbacimo li čvrsta uporišta, možemo li ići dalje od toga, dalje od nas samih, posegnuti u sjećanje naših stanica, u genski kod utisnuta iskustva naših predaka? Čija sve sjećanja u sebi nosimo? Bez sjećanja bili bismo osuđeni na neprekidnu sadašnjost, bez smislene niti koja potvrđuje našu egzistenciju, no ako nas sjećanje određuje, kolebljivo, promjenjivo, izloženo reinterpretacijama i zaboravu, jesmo li stvarni ili smo samo zbir stalno umnažajućih narativa?

Mala Kline u Memoriji se posvećuje sjećanju / Snimio Neven Petrović

Pitanju memorije Mala Kline priključuje koncept i tehnike budnoga sanjanja, koji su u temelju njezina rada, na podlozi sanjanja stvarajući izvedbenu građu. Izvedbenu građu čine i fotografije i snimke, dijelom kao dokumenti iz umjetničina života i života njezinih bližnjih, dijelom su to snimke prirode, možda iščupane iz nekoga drugog scenskog svijeta, potom zvučne snimke muškoga glasa koji pripovijeda o životu, smrti, ljepoti, stvaranju bez kraja i konca. S arhivom osobnih doživljaja i emocija sanjača, sanjanje je most između prošlosti i sadašnjosti. Oslobođeni linearnosti vremena, amalgami stvarnosti i sjećanja u snovima vode k sagledavanju prošlosti iz različitih perspektiva, dopirući do potisnutih fragmenata i pružajući priliku i za reinterpretaciju prošloga i za anticipaciju budućega. Mašta je pritom ključna, i u sanjanju i u prisjećanju i u našoj interpretaciji, uranjanjem u vizije, reafirmiramo prijašnja iskustva. I slike nadrealističnih prizora i motiva Marka Jakše povezuju se sa slikarstvom snova i vizija.

Podupirući snovitu atmosferu, njegove vizije s višestrukim metaforičkim značenjima i guste simbolike često upućuju na kraj svijeta i ljudske civilizacije, kao upozorenje kamo srljamo zbog nerazumne utrke za profitom, eksploatacije resursa i okolišne degradacije. Spirala destrukcije kroji sudbinu planeta. Stoga i prvi od prizora iz predstave prikazuje scenarij moguće budućnosti, obnavljanje flore i faune nakon apokaliptične katastrofe. U veoma polaganu ritmu Mala Kline u pčelarskom odijelu prenosi kutije koje istodobno asociraju i na okvire košnice i na radioaktivni otpad, a u vodi oživljujući usahlu biljku.

Tamo gdje ne pomaže znanost, svijet se pokušava stabilizirati i drevnim ritualnim praksama koje pozivaju na povezivanje s okolišem, duhovnim svjetovima i energijama koje okružuju Zemlju. U prizoru sa životinjskim rogovima, izvođačica kao u šamanskome obredu ponavlja pokrete inspirirane prirodom, naglašavajući duhovnu harmoniju i poštovanje prema svim živim bićima. Usložnjavanjem različitih vokabulara i pretapanjem slika ostvaruje se vizualna i izvedbena kompleksnost, a od prvoga ulaza na scenu, unatoč ne uvijek obećavajućim predodžbama, upregnuta u ugodan mrak, predstava polučuje ugodno, smirujuće ozračje, uvelike potpomognuta uživo izvođenom glazbom Kristijana Krajnčana na violončelu. Predstava Memoria nastala je u okviru razvojno-koprodukcijskog programa međunarodne plesne mreže Pan-Adria.