Životni pogledi mačka Murra

Po naobrazbi pravnik, Ernst Theodor Amadeus Hoffmann (1776–1822) jedan je od posljednjih istinskih renesansnih ljudi europske kulture. Književnik, skladatelj, glazbeni kritičar i crtač uz pravo je studirao i glazbu. Glazbenim se radom i predstavlja njemačkoj kulturnoj zajednici, najprije kao dirigent i redatelj u Bambergu 1808, a potom kao glazbeni ravnatelj kazališne skupine Seconda u Dresdenu i Leipzigu.

U književnosti se javlja 1815. objavljivanjem zbirke priča i novela Fantazije u Collotovoj maniri. Već su ondje sabrani elementi fantastike, gotike i horora, što će postati odrednice autorova budućeg stvaralaštva, a njegova će djela snažno utjecati na pisce devetnaestog stoljeća i učiniti ga jednim od uzora romantičarskog pokreta.

Roman Životni pogledi mačka Murra izvorno je objavljivan od 1819. do 1821, u dvama svescima, dok treći, iako planiran, nikada nije napisan. Tekst, s autobiografskim elementima, za sebe tvrdi da je biografija mačka Murra koji je naučio pisati, a njegovi se zapisi isprepleću s biografijom književnog lika Johannesa Kreislera. Kompleksna je to proza u kojoj Hoffmann spaja fragmente vlastite oštećene duše i komentar odnosa umjetnosti i umjetnika prema društvu. Da je roman objavljen sutra, slažu se kritičari, bio bi vrhunsko djelo postomodernističke proze. Durieuxovo izdanje, u prijevodu Borisa Perića, prvo je na hrvatskom jeziku.

Svezak prvi

Predgovor priređivača

Nijednoj knjizi predgovor nije potrebniji nego ovoj, jer će, ako se ne razjasni na koji je čudesan način sastavljena, djelovati kao nasumce sklepana zbrka.

Stoga priređivač moli naklonjena čitatelja da zaista čita, naime, da pročita ovaj predgovor.

Rečeni priređivač ima prijatelja s kojim je jedno srce i jedna duša, kojeg poznaje jednako dobro kao i sebe sama. Taj prijatelj jednog mu je dana rekao otprilike ovo: „Kako si ti, dragi moj, dao tiskati već mnoge knjige i razumiješ se u nakladništvo, neće ti biti teško pronaći bilo kojeg od te hrabre gospode nakladnika, koji će na tvoju preporuku tiskati nešto što je prije toga napisao mlad autor najsjajnijeg talenta i vrhunskog spisateljskog dara. Prihvati se tog autora, on to zavređuje.“

Da, nije moglo biti nimalo drukčije, na nekom tavanu mora da sam rođen! Kakav podrum, kakva drvarnica, opredjeljujem se za tavan! Klima, domovina, ćudoređe, običaji, kako li je samo neizbrisiv njihov utisak, a kakvo je tek ono što uvjetuje vanjsko i unutarnje oblikovanje jednog građanina svijeta! Odakle u mojoj nutrini ta sklonost prema visini, taj neodoljivi poriv prema uzvišenom? Odakle mi ta čudesno rijetka vještina penjanja, to zavidno umijeće izvođenja najsmionijih i najgenijalnijih skokova?

Priređivač je obećao da će za spisateljskog kolegu učiniti sve što je u njegovoj moći. Malčice se ipak bijaše začudio kad mu je prijatelj priznao da rukopis potječe od jednog mačka po imenu Murr i sadrži njegove poglede na život; ali kako bijaše dao riječ, a i početak pripovijesti mu se učinio prilično dobro stiliziranim, otrčao je smjesta s rukopisom u torbi gospodinu Dümmleru Unter den Linden i predložio mu da tiska i objavi mačkovu knjigu.

Gospodin Dümmler primijetio je da dosad među svojim autorima nije imao nijednog mačka, a ne zna ni je li se itko od njegovih cijenjenih kolega ikad bijaše upustio u suradnju s autorom takva kova, ali da će rado pokušati.

Ilustracija naslovnice drugog izdanja romana iz 1855. / Izvor Wikimedia

Tisak započe i priređivaču stigoše prvi ogledni arci. Kako li se, međutim, samo prepao kad je primijetio da se Murrova priča s vremena na vrijeme prekida, te da se u njoj na tim mjestima pojavljuju tuđi upisi, koji pripadaju drugoj knjizi, u kojoj je, naime, sadržan životopis kapelnika Johannesa Kreislera!

Nakon pozornog istraživanja i raspitivanja, priređivač je naposljetku saznao ovo: kad je mačak Murr zapisivao svoje životne poglede, razderao je bez okolišanja jednu tiskanu knjigu, koju je pronašao kod svoga vlasnika i upotrijebio njezine listove bez imalo grizodušja dijelom kao podlogu za pisanje, a dijelom za sušenje tinte. Ti listovi ostali su u rukopisu knjige, te su, kako se smatralo da mu pripadaju, omaškom otisnuti zajedno s njim!

Ponizno i skrušeno priređivač sad mora priznati da je zbrkana mješavina međusobno nepripadne i nepovezane građe prouzročena tek njegovom lakomislenošću, jer je trebao bolje proučiti mačkov rukopis, prije nego što ga je poslao u tisak, pa stoga za njega još postoji neka utjeha.

Naklonjen će se čitatelj ispočetka lako snalaziti u knjizi, bude li izvolio obraćati pozornost na unesene napomene Mak. l. (makulaturni list) i M. n. (Murr nastavlja), to više što se razderana knjiga najvjerojatnije nije ni prodavala u knjižarama, jer nitko o njoj ne zna ništa. Stoga će bar kapelnikovim prijateljima biti drago što će zahvaljujući mačkovu literarnom vandalizmu dobiti neke obavijesti o veoma čudesnim životnim okolnostima dotičnog, u svom radu prilično nesvakidašnjeg, pa i neobičnog čovjeka.

Priređivač se nada da će mu naklonjen čitatelj dobrostivo oprostiti na toj omašci.

Istina je naposljetku da autori svoje najsmionije misli i najizvanrednije obrate nerijetko duguju blagonaklonim slagarima, koji uzletu ideja pomažu takozvanim tiskarskim pogreškama. Tako je, primjerice, priređivač u drugom dijelu svojih Noćnih komada, str. 326, govorio o prostranim bosketima, koji se nalaze u jednom vrtu. Slagaru, međutim, to očito ne bijaše dovoljno genijalno, pa je riječ bosketi preinačio u riječ kasketi. Tako i u pripovijetci Gospođica Scuderi  slagar pronicavo pušta rečenu gospođicu da se umjesto u crnoj haljini pojavi u crnoj boji od teške svile i tako dalje.

Svakome, međutim, što ga ide! Ni mačak Murr, ni nepoznati životopisac kapelnika Kreislera ne trebaju se kititi tuđim perjem, a priređivač stoga naklonjena čitatelja usrdno moli da, prije nego što se posveti čitanju ovoga djelca, uzme na znanje sljedeće promjene, kako o dvojici autora ne bi mislio bolje ili lošije nego što to zaista zaslužuju.

Uostalom, naznačene su samo glavne pogreške, dok one manje ostaju prepuštene diskreciji naklonjena čitatelja.

(Slijedi navođenje niza tiskarskih pogrešaka.)

Naposljetku, priređivač napominje da je mačka Murra upoznao osobno i u njemu pronašao biće ugodne, blage ćudi i navada. Na koricama ove knjige frapantno je dobro pogođen.

Berlin, studeni 1819.

E. T. A. Hoffmann

Je li uspravan hod na dvjema nogama nešto tako veliko i vrijedno da rod koji sebe naziva ljudskim smije svojatati vladavinu nad svima nama koji u sigurnom ravnovjesju hodamo na četirima? Ali ja znadem, oni vlastitu veličinu umišljaju zbog nečeg što bi trebalo da sjedi u njihovim glavama, a to nešto nazivaju razumom. Ne mogu pravo zamisliti što pod time podrazumijevaju, ali sigurno je da se, ako – kako mogu zaključiti po određenim kazivanjima svoga gospodara i dobrotvora – razum ne znači ništa doli sposobnost da se djeluje svjesno i ne izvode priglupe šale, ne bih volio mijenjati ni sa kojim čovjekom

Prvi odjeljak

Osjećaji života
Mjeseci mladosti

Ima nešto lijepo, divno i uzvišeno kod života! „O, ti slatka naviko postojanja!“ izvikuje onaj nizozemski tragični junak. Tako i ja, ali ne poput junaka u bolnom trenutku kad treba da se oprosti od života – ne! – u trenutku, u kojem me prožima pun užitak, pomislih da sam u tu slatku naviku sad u potpunosti ušao i nikako nisam voljan da ikad iziđem iz nje! Mislim, naime, da duhovna sila, nepoznata moć ili kako god bili skloni nazivati princip što vlada nad nama, koja mi rečenu naviku bijaše takoreći nametnula bez mog pristanka, nikako ne može imati lošije namjere nego prijazni muškarac kod kojeg sam u službi i koji mi slasnu ribu, što mi je daje za jelo, nikad ne bi izmaknuo pred nosom kad vidi da mi upravo najviše prija.

O, prirodo, sveta uzvišena prirodo! Kako li sav tvoj zanos, sva tvoja dražest samo struji mojim ganutim grudima, kako li sam samo zapahnut tvojim tajnovitim šuštavim dahom! Noć je malčice svježa i ja htjedoh – ali nitko tko ovo čita ili ne čita ne shvaća moje silno oduševljenje, jer ne poznaje visoko stajalište prema kojem se vinuh! – do kojeg se uspeh, to bi bilo pravilnije, ali nijedan pjesnik ne govori o svojim nogama, ma imao ih i četiri kao ja, nego samo o svojim krilima, makar mu i ne bila prirasla, već samo pridodana kao puka naprava iz ruku spretna mehaničara. Nada mnom natkrilio se prostran zvjezdani svod, pun mjesec šalje s njega svoje treperave zrake, a krovovi i tornjevi uzdižu se oko mene u vatrenom, srebrnom sjaju! Sve više i više zamire poda mnom bučna vreva gradskih ulica, noć postaje sve tiša i tiša, oblaci plove nebom, gugućući bojažljive ljubavne jadikovke, osamljen golub leprša oko crkvenog tornja! Što kad bi mi se voljena malena htjela malčice približiti? Osjećam kako se u meni pokrenulo nešto čudesno, određen zanesenjački apetit oduševljava me neodoljivom snagom! O, kad bi bar došla, ta slatka milosnica, uza svoje srce, bolno od ljubavi, privinuo bih je i nikad je više ne bih puštao da ode. Ha, eno je gdje ulijeće u golubarnik, prijetvornica, i ostavlja me da beznadno sjedim na krovu! Kako li je u ovo siromašno, zakočeno, ljubavi lišeno doba samo rijetka simpatija među dušama.

Je li uspravan hod na dvjema nogama nešto tako veliko i vrijedno da rod koji sebe naziva ljudskim smije svojatati vladavinu nad svima nama koji u sigurnom ravnovjesju hodamo na četirima? Ali ja znadem, oni vlastitu veličinu umišljaju zbog nečeg što bi trebalo da sjedi u njihovim glavama, a to nešto nazivaju razumom. Ne mogu pravo zamisliti što pod time podrazumijevaju, ali sigurno je da se, ako – kako mogu zaključiti po određenim kazivanjima svoga gospodara i dobrotvora – razum ne znači ništa doli sposobnost da se djeluje svjesno i ne izvode priglupe šale, ne bih volio mijenjati ni sa kojim čovjekom. – Uopće, vjerujem da je svijest samo stvar navike stečene životom, a u život dospijevamo a da ni sami ne znamo kako. Bar je kod mene bilo tako, a kako zamjećujem, ni jedan jedini ljudski stvor na svijetu kako i gdje je rođen ne zna iz vlastita iskustva, nego iz tradicije, koja je k tome počesto veoma nesigurna. Gradovi se svađaju oko mjesta rođenja neke znamenite osobe i tako će, kako sâm o tome ne znam ništa presudno, zauvijek ostati neizvjesno jesam li svjetlo svijeta ugledao u podrumu, na tavanu ili u drvarnici, odnosno, ne toliko jesam li ga ja ugledao, koliko je li moja draga mama ugledala mene. Jer, kao što je to svojstveno mome rodu, oči mi bijahu zatvorene. Sasvim mračno sjećam se određenih zvukova, uglavnom režanja i frktanja, koji odjeknuše oko mene i koje sâm gotovo protiv vlastite volje proizvodim kad mnome ovlada bijes. Jasnije i gotovo pri punoj svijesti vidim se zatvorena u tijesnoj kutiji mekanih zidova, u kojoj, jedva sposoban da udahnem zrak, u nuždi i strahu jadašno zapomažem. Osjetio sam kako nešto poseže rukom u tu kutiju i grubo me hvata za tijelo, što mi dadne priliku da oćutim i upotrijebim čudesnu snagu kojom me obdarila priroda. Iz svojih prednjih šapa obraslih u debelo krzno izbacio sam hitro oštre, gipke pandže i zario ih u tu stvar koja me bijaše zgrabila i koja, kako sam poslije naučio, nije mogla biti ništa doli ljudska ruka. Ali ta me ruka izvukla iz kutije i bacila ne tlo, nakon čega sam gotovo u istom trenutku osjetio dva snažna udarca po objema stranama lica, iz kojeg danas, ako smijem tako reći, strši nadasve naočit brk. Ta mi ruka, kako danas mogu prosuditi, ozlijeđena igrom mišića mojih šapa dade dvije zaušnice; tu stekoh prvo iskustvo moralnog uzroka i posljedice i upravo me taj moralni instinkt ponuka da pandže uvučem istom brzinom kojom ih bijah izbacio. Poslije su mi to uvlačenje pandži s pravom priznali kao čin najviše uljuđenosti i dražesnosti, i nazvali ga „baršunastom šapicom“. Kao što sam rekao, ruka me ponovno bacila na zemlju. Nedugo zatim, međutim, ponovno me uhvatila za glavu i pritisnula je naniže, tako da sam njuškicom dospio u tekućinu, koju sam – sâm ne znam kako sam spao na to, stoga mora da je posrijedi bio fizički instinkt – počeo lizati, što u meni, opet, potaknu osjećaj neobične unutarnje ugode. Kao što danas znam, bijaše to slatko mlijeko, mlijeko u kojem sam uživao; osjećao sam glad i utolio je popivši ga. I tako, nakon što ono moralno bijaše već započelo, kod mene nastupi fizičko obrazovanje.

Ponovno me, ali nježnije nego prije, uhvatiše dvije ruke i polegoše na topao, mekan ležaj. Osjećao sam se sve bolje i bolje i počeo izražavati zadovoljstvo ispuštajući one čudne, isključivo mome rodu svojstvene zvukove, koje ljudi nazivaju sasvim prikladnim izrazom: predenje. I tako sam divovskim koracima napredovao u svom obrazovanju za život u svijetu. Koje li prednosti, kojeg li izvanrednog nebeskog dara da zvukom i kretnjama mogu izražavati unutarnje fizičko zadovoljstvo! Prvo sam preo, potom sam otkrio onaj neponovljiv talent da savijam rep u najdražesnijim krugovima i naposljetku predivan dar da jednom jedinom riječcom – „mijau“ – izražavam radost, bol, užitak i ushićenje, strah i očaj, ukratko sve osjećaje i strasti u punini obilja njihovih stupnjeva i nijansi. Što je jezik ljudi spram tog najjednostavnijeg od svih jednostavnih sredstava da budem razumljiv! Ali nastavimo sa spomena vrijednom, poučnom poviješću moje događajima bogate mladosti!

Probudio sam se iz duboka sna, oko mene razlio se zasljepljujući sjaj, kojeg se isprva bijah prepao; s mojih očiju nestalo je koprene, dakle, progledao sam!

Prije nego što sam se uspio priviknuti na svjetlo, a posebice na šaroliko sve i svašta, koje se pružalo mojim očima, morao sam više puta zaredom snažno kihnuti, ali ubrzo se u umijeću gledanja stadoh snalaziti tako izvanredno kao da sam ga već dulje uzastopce prakticirao.

O, vida! Čudesna je to, predivna navika, navika bez koje bi bilo veoma teško uopće opstati u svijetu! Sretnih li svih onih darovitih, kojima usvajanje vida pada tako lako kao meni.

Ne mogu zanijekati da me ipak obuzeo popriličan strah i ja počeh jednako jadno zapomagati kao i onomad u tijesnoj kutiji. Tu se smjesta pojavi sitan, suhonjav starac, koji će mi zauvijek ostati u sjećanju, jer – bez obzira na moja široko razrađena poznanstva – nikad više nisam ugledao nekoga koga bih mogao nazvati takvim ili bar sličnim. U mome rodu često se događa da ovaj ili onaj ljudski stvor ima krzno s bijelim ili crnim pjegama, ali zaista rijetko nailazimo na čovjeka čija bi kosa bila bijela kao snijeg, a oči crne poput gavranova perja, kao što to bijaše slučaj kod mog odgojitelja. U kući on je nosio kratak, jarko žut kućni haljetak, kojeg sam se smjesta užasnuo i stoga, koliko mi je to u mojoj tadašnjoj nespretnosti uspjelo, s meka jastuka spuznuo niže ustranu. Ljudski stvor se na to sagnuo prema meni, s gestom koja mi se učinila prijaznom i stala mi ulijevati povjerenje. Uhvatio me, pazio sam itekako da ponovno ne izbacim pandže, jer ideje grebanja i udaraca povezaše se kod mene same od sebe, i zaista, ljudski stvor mi bijaše naklonjen, jer me nježno spustio pred zdjelicu punu slatka mlijeka, što ga požudno polizah, čemu se, pak, on očito bijaše nemalo obradovao. Govorio mi je mnoge stvari, od kojih, međutim, većinu nisam razumio, jer tada, kao netom rođen mačić, još ne bijah usvojio umijeće razumijevanja ljudskog jezika. Uopće, o svojem dobrotvoru mogu reći samo malo toga. Ali jedno je sigurno: u mnogim stvarima bio je spretan, u znanostima i umjetnostima mora da je bio veoma iskusan, jer svi koji su navraćali k njemu (primijetio sam među njima ljude koji upravo ondje gdje mi je priroda podarila žućkastu pjegu na krznu, to jest na prsima, nošahu zvijezdu ili križ) odnošahu se prema njemu s izuzetnom pristojnošću, zgodimice čak i s određenim plahim strahopoštovanjem, kao što ću se ja poslije odnositi prema pudlici Skaramuzu, i ne oslovljavahu ga drukčije nego kao svog veleštovanog, svog poštovanog, svog cijenjenog, pa i velecijenjenog majstora Abrahama! Samo dvije osobe oslovljavahu ga jednostavno s „dragi moj!“ Visok, mršav muškarac u papagajski zelenim hlačama i bijelim svilenim čarapama i debela žena crne kose s gomilom prstenja na svim prstima ruke. Taj gospodin navodno je bio knez, a žena neka židovska dama.

Bez obzira na otmjene goste, majstor Abraham stanovao je u malom, visoko smještenu stanu, tako da me moje prve promenade odvedoše veoma komotno kroz prozor na krov i tavan kuće.

Da, nije moglo biti nimalo drukčije, na nekom tavanu mora da sam rođen! Kakav podrum, kakva drvarnica, opredjeljujem se za tavan! Klima, domovina, ćudoređe, običaji, kako li je samo neizbrisiv njihov utisak, a kakvo je tek ono što uvjetuje vanjsko i unutarnje oblikovanje jednog građanina svijeta! Odakle u mojoj nutrini ta sklonost prema visini, taj neodoljivi poriv prema uzvišenom? Odakle mi ta čudesno rijetka vještina penjanja, to zavidno umijeće izvođenja najsmionijih i najgenijalnijih skokova? Ha! Slatka sjeta ispunjava mi grudi! Čežnja za domaćim tavanom silovito se oglašava! Tebi, lijepa domovino, posvećujem ove suze, ovo sjetno likujuće mijau! Tebe slave ovi skokovi, ima u njima kreposti i domoljubne smionosti! Ti, tavane, podario si mi u velikodušnom obilju mnoge mišiće, a usput uzmogoh iz dimnjaka upecati i mnogu kobasicu, mnogi komad slanine, uhvatiti mnogo vrabaca, a s vremena si na vrijeme priuštiti i ponekog golubića. „Silna je ljubav prema tebi, domovino!“