Zavođenje minimalizmom

Nedavno su mi u ruke dospjele dvije obujmom nevelike, a vrlo zanimljive, originalno koncipirane knjige, obje zasnovane na minimalističkoj jezičnoj umjetničkoj praksi. I obje – osvježavajući povjetarac!

Autor je prve od njih – Dvadeset pjesama o ljubavi i smrti (i kratkih priča o njima) – Ranko Matasović (1968), kulturnoj javnosti poznat kao jezikoslovac, prevoditelj, književni povjesničar i sveučilišni profesor, akademik. U novije pak vrijeme privukao je pažnju publike i na književnoj sceni novelama objavljenim u časopisima i lani tiskanim romanom prvijencem Neprobuđeni, u kojem intrigantno i književno uvjerljivo pripovijeda o životu u Jugoslaviji u „doba ideologije“. Da bi čitatelj shvatio s kakvom se knjigom sada susreće („zbirka – antologija – uspomena, što li je već“), bilo bi dobro da najprije pročita autorov Pogovor, u kojem govori o vremenu, okolnostima, načelima i cilju svog projekta, za koji nije imao uzora.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2023.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2023.

Matasović piše kako je u proljeće 2020, sređujući radnu sobu i knjižnicu u stanu, pronašao bilježnicu u koju je u gimnazijsko vrijeme ispisivao pjesme na raznim jezicima koje su mu se sviđale, i svoje amaterske prijevode. Neki od tih prijevoda činili su mu se lošima pa ih je stao popravljati, a na koncu je te pjesme ponovo doživio onako snažno kao kad ih je, četvrt stoljeća prije, prvi put čitao. Tako su se u njegovoj (subjektivnoj) pjesničkoj reprezentaciji zapadnoga kulturnog kruga ponovo našli Sapfa, G. V. Katul, D. M. Auzonije, Líadan, F. Villon, P. de Ronsard, F. Hölderlin, G. Leopardi, Ch. Baudelaire, W. B. Yeats, G. Apollinaire, A. Blok, W. C. Williams, G. Trakl, G. Ungaretti, M. Cvetajeva, R. Desnos, K. Simonov, P. Celan, S. Plath. Matasović napominje da je mnoge prijevode izmijenio i popravio, ali da nijedan nije doslovan, a neki su i „prilično slobodni“. Bilo mu je, kaže, „važnije prenijeti smisao pjesme nego točne riječi pjesnika“.

A kako su nastale ove snažne, uvjerljive „kratke priče o njima“ (tj. o pjesmama)? „Poezija, to su u riječi pretočene tuđe emocije“, kaže pisac i dodaje da je za neke pjesme znao tko ih je, kada i u kakvim okolnostima iskusio, ali da za većinu nije znao kako su nastale premda je istraživao internetom i pregledao „gomile prašnjavih knjiga“. Onda je pomislio da bi te priče mogao izmisliti kako bi samomu sebi objasnio zašto ga i danas snažno potresaju kao i u vrijeme kad ih je otkrivao. Tvrdi da su gotovo svi likovi koji se javljaju u tim pričama doista živjeli, da se većina navedenih događaja uistinu zbila, a oni koji se nisu dogodili, mogli su se dogoditi. Pritom je važno, kaže Matasović, da ove priče „nipošto ne treba shvatiti kao povijest, već kao poetsku povijest, ili lirsku fikciju. One nam ne tumače tekstove pjesama koje sam preveo, već bi trebale izraziti iste emocije koje su u tim pjesmama izražene.“

Ivan Pranjić (1955, Omanjska, BiH) diplomirao je filozofiju i jugoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bio profesor na Gimnaziji Josipa Slavenskog te predavač na čakovečkom odsjeku Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, sada u mirovini. Kao urednik potpisao je brojna izdanja čakovečkog ogranka Matice hrvatske, pokrenuo biblioteku Insula, u kojoj je dosad objavljeno pedesetak knjiga suvremenih međimurskih autora. Objavljena mu je zbirka pjesama Rukopis tišine (2006), knjiga eseja Iskrenost daruje pismenost (2009), a sada ima i otisnutu zbirku minimalističkih priča Nula previše. Zbirka je sastavljena od tri ciklusa koji ukupno sadrže četrdeset pet kratkih priča, a dobar dio njih zapravo su kratke kratke priče (short short story), utemeljene na pojedinačnoj zgodi, pukoj anegdoti. Premda se priče nižu (uglavnom) u vremenskom slijedu pa čitatelj može relativno pouzdano pratiti život glavnog junaka od bosanskog djetinjstva, preko zagrebačkih studentskih dana pa do trajnog smještaja u Međimurju (Čakovcu), ipak prevladavaju priče sa zgodama iz djetinjstva u njegovu rodnom usorskom kraju. Očito su ta sjećanja na pojedine događaje i slike iz najranijih dana toliko snažni da se u bljeskovima javljaju sve do danas.

Na svoj način potvrđuje to i sam pisac Ivan Pranjić u opširnom razgovoru (objavljenu na kraju knjige) što ga je s njim vodio urednik zbirke Kristian Novak, njegov bivši učenik u čakovečkoj Gimnaziji: „Iako gotovo pola stoljeća živim u Lijepoj Našoj, sudionik sam obrane zemlje i nemam dvojno, nego samo hrvatsko državljanstvo, uvijek naglašavam da sam Bosanac. Moj mentalni sklop najvećim dijelom formiran je tamo i makar koji put doživim neugodne komentare na račun svojih zemljaka, nikad neću zatajiti svoje podrijetlo. Naprotiv, volim se pohvaliti da su dvojica hrvatskih nobelovaca, Andrić i Prelog, iz ‘tamnog vilajeta’, a i cijeli spektar kulturnih fenomena ponikao je na tom prostoru.“

Preporučujem čitateljima obje knjige koje ovdje spominjem. Matasovićevu zato što „otklanja dosadu svakodnevice“ i što mi je pomogla da se „vratim u davna vremena kada su se pjesme još činile važnima, zanimljivim i vrijednim čitanja“. Pranjićevu zato što sjećanjem opisuje Bosnu kakve više nema. Nepovratnu Bosnu.