Vrijeme je o hrvatskom panteonu misliti…

Stara je istina da se kultura jednoga naroda najbolje razaznaje odnosom prema pokojnima. Ako je dakle po tomu suditi, Hrvati su na vrlo visoku kulturnom stupnju, što osobito svake godine iskazuju običajima vezanim uz blagdan Svih Svetih i Dušni dan, te posebice na obljetnice smrti svojih pokojnih. Sjetimo se prigodice i mnogih nacionalnih velikana, no, valja priznati, malokad onih koji su pokopani izvan Hrvatske.

Nije tomu dugo kako je Marijan Lipovac objavio članak Gdje se nalaze posljednja počivališta najpoznatijih Hrvata?, tako i o pokopanima izvan Hrvatske, pa navodi da u Rimu počivaju slikar Juraj Julije Klović, jezikoslovac Bartol Kašić, filozof Frane Petrić, otac hrvatske historiografije Ivan Lučić, pjesnik Juraj Baraković i filozof Stjepan Gradić, posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić. Blaženi Augustin Kažotić počiva u Luceri u južnoj Italiji. Književnik Marin Držić u Veneciji, a znanstvenik Ruđer Bošković u Milanu. U Trstu je grob biskupa Jurja Dobrile, dok je nobelovac Lavoslav Ružička pokopan u Zürichu. Katarina Zrinski počiva u Grazu, diplomat i ostrogonski nadbiskup Antun Vrančić u Trnavi, biskup i ban Petar Berislavić u Veszprému, kardinal Juraj Drašković u Györu. Teslina urna je u Beogradu. Znameniti admiral Matija Zmajević počiva na katoličkom groblju u Moskvi, a Napoleonov general Marko Slivarić u francuskom Gignacu. U Beču su pokopani čuveni visoki austrougarski časnici feldmaršal Svetozar Borojević, general Stjepan Sarkotić, kao i general Franjo Filipović, dok mu brat general Josip Filipović, koji je 1878. bio na čelu austrougarskih postrojbi koje su zauzele Bosnu i Hercegovinu, počiva u Pragu.

Uoči blagdana Svih svetih u ime Matice hrvatske
položeno je cvijeće i zapaljena svijeća na grobu
Matičina donatora Jure Petričevića na Mirogoju / Snimio Mirko Cvjetko

„Trebaju li Hrvati imati svoj panteon, mjesto na kojem će biti pokopane gotovo sve najveće ličnosti iz hrvatske povijesti i može li se Mirogoj s punim opravdanjem nazivati ‘hrvatskim panteonom’?“, upitao se tom prigodom Lipovac. „O ‘hrvatskom panteonu’ zadnji put se ozbiljnije raspravljalo 1990, kad je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman predložio da Meštrovićev kružni Dom likovnih umjetnika, tadašnji Muzej revolucije naroda Hrvatske, postane središnje mjesto na kojem bi se odavala počast hrvatskim velikanima. Do danas nije sigurno je li Tuđman želio da ‘hrvatski panteon’ bude mauzolej u koji bi bili preneseni posmrtni ostaci istaknutih Hrvata i gdje bi jednog dana bio pokopan i on, ili bi se tek radilo o simboličnom panteonu sa spomenicima velikana. No ideja o ‘hrvatskom panteonu’ nije realizirana i na nju je do 2000. tek podsjećala činjenica da se Trg žrtava fašizma nazivao Trgom hrvatskih velikana. Panteon gdje počivaju znamenite osobe imaju Francuzi u Parizu, a u Londonu sličnu ulogu ima Westminsterska opatija. Naravno, ondje su grobovi tek dijela velikih Francuza i Britanaca.“

Valja pripomenuti da se zamisao o hrvatskom panteonu provlačila i prije. Tako je naš veliki slikar Kristijan Kreković (Koprivna, BiH, 1901–Palma de Mallorca, 1985), zaokupljen hrvatskom nacionalnom poviješću, načinio projekt Palače nacionalnih vladara na Trgu bana Jelačića, Hrvatskog panteona na Trgu Kralja Tomislava u Zagrebu te Arheološkog muzeja hrvatskih spomenika, koji je trebao biti smješten u spiljama Velebita. Nažalost, svi su ti planovi uništeni 1941. tijekom njemačkog bombardiranja Beograda, gdje je tada radio, među ostalim i 143 velika platna posvećena hrvatskoj povijesti – među kojima su 63 portreta hrvatskih knezova i kraljeva od Porge do Stjepana Tomaševića.

Nakon trideset dvije godine samostalne Hrvatske vrijeme je započeti i o tom ozbiljno razmišljati: kako se odnosimo i kako se želimo odnositi prema slavnim nam i zaslužnim pokojnicima u Hrvatskoj i izvan nje? A tih je, vidjesmo, mnogo… S tom zamisli neodvojivo je združena potreba povratka barem nekih naših velikana u Domovinu. Svojedobno su posmrtni ostaci nekih vraćeni, primjerice generala i pjesnika Petra Preradovića te bana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Malo je velikana koji su vraćeni nakon osamostaljenja, poput, primjerice, Brune Bušića.

S obzirom na našu slavnu vojnu povijest, nije zgorega razmisliti o tomu da se ponajprije poradi na povratku posmrtnih ostataka naših najpoznatijih vojskovođa, kao što su Boroević i Sarkotić, ali i drugih kao što je general Luka Šnjarić, koji počiva u rumunjskom Cluju. Kada je o tim visokim časnicima iz Velikoga rata riječ, neki njihovi vojnici leže u kosturnici na Mirogoju, gdje već počivaju njihovi ratni drugovi kao što je za slobodu hrvatske obale zaslužan admiral Maksimilijan Njegovan, generali Anton Lipošćak, Oskar pl. Hranilović ili Maksimilijan Čičerić. Budući da je u Hrvatskoj stogodišnjica početka i kraja Velikoga rata skromno obilježena, prigoda je o skoroj 110. obljetnici njegova početka razraditi program povratka posmrtnih ostataka naših velikana iz Velikog rata u Hrvatsku, naravno i drugih, poput spomenutih generala Filipovića.

Dok nismo imali samostalnu državu, na povratku slavnih pokojnika u Domovinu radili su različiti ad hoc odbori ili udruge, primjerice Družba Braće Hrvatskoga Zmaja. Sada je to posao države. Vjerovati je da naša nadležna državna tijela imaju kapacitet primiti se i takve zadaće, koja je ispit ne samo naše kulturno-uljudbene samosvijesti nego i državno-političke.