Umjetnici i njihove žrtve

„Da se upucavao dečkićima, to bi bio problem, njih nitko ne smije dirati, ali curama se može upucavati“, rekla mi je prije nekoliko godina mlada glazbenica, ljutita na ponašanje kazališnog redatelja s kojim su postavljali operu u jednom od hrvatskih HNK-a. Na probama je bio veoma neugodan prema studenticama, a kad bi se navečer napio, otvoreno im se uvaljivao. To je onaj isti o kojemu se prošli tjedan oglasilo Državno odvjetništvo, profesor Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, jer je ustanovilo da je nešto od onog za što je prijavljen otišlo u zastaru, a da ostalo – dolazak na nastavu u alkoholiziranom stanju, neodržavanje konzultacija i vrijeđanje studenata – nije kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti pa ga dakle studentice i studenti moraju privatno tužiti. No i bez sudskih procesa ugledu njega i Akademije nanijeta je tolika šteta, jer su snimke uvredljiva ponašanja objavljene, da vjerojatno neće moći zadržati posao, pogotovo nakon protesta studenata.

Mlade glumice došle su na Akademiju sa sviješću da ne žele biti bačene pod jureći
vlak neke muške karijere – na slici prosvjed studenata ispred Akademije dramskih umjetnosti / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Lakoća s kojom je neprimjereno ponašanje profesora tolerirano godinama otkriva da se ono smatralo, ako ne prihvatljivim, a ono barem neizbježnim u umjetničkim krugovima, osobito ako su u pitanju djevojke. Ekstremni je slučaj Harveyja Weinsteina, Miramaxova producenta koji je mnoge žene pretvorio u zvijezde, ali ih je još više uništio, a zbog niza silovanja trenutno služi dvije susljedne kazne zatvora, od 23 godine u New Yorku i još 16 u Los Angelesu. Kad je jednom pao filmski mogul, razrušio se i sljedeći tabu. Mike Jeffries, bivši šef modne kompanije Abercrombie & Fitch, svojedobno jedan od najbolje plaćenih američkih menadžera, optužen je sada da je godinama s partnerom Matthewom Smithom spolno zlostavljao i ponižavao mladiće koji su se nadali manekenskoj karijeri. Iza filmova koje smo rado gledali, kao što su Seks, laži i videotrake, Plačljiva igra, Pulp Fiction i Zaljubljeni Shakespeare, otkrivamo monstruozno maltretiranje, i ne možemo ih više gledati bezbrižno, kao što ni casual odjeću Abercrombie & Fitch više ne možemo nositi ležerno.

Showbizz je kanibal koji proždire mlade, samo se o tome šutjelo do danas. Zvijezda Metropolisa Brigitte Helm, koju su studiji regrutirali kao sedamnaestogodišnjakinju, nije nikad rekla zašto je pobjegla sa svjetla reflektora, ali Barbara Matejaš jest, samo što nije imenovala napasnika. Američki filmski institut svrstao je ulogu Robina Hooda Errola Flynna na osamnaesto mjesto velikih filmskih junaka, a Flynna su stalno viđali s maloljetnicama, u jednom je slučaju dospio i na sud. I najveći među velikima, Charlie Chaplin, petljao je s mladim curama, a u 55. godini života oženio se osamnaestogodišnjom Oonom O’Neil, kćerju dramatičara Eugenea, iako se mora priznati da je brak bio trajan i plodan djecom. Geniju se uvijek divimo. Woody Alen nije izopćen zbog relativno incestuozne veze s pokćerkom Mije Farrow. Roman Polanski je 1977. bio uhićen zbog drogiranja i napastovanja trinaestogodišnje djevojčice, pa je ipak nastavio snimati filmove i još osvojio Oscar za Pijanista 2002. No vrijeme se mijenja i Placido Domingo je zbog svojih indiskrecija u damskim garderobama ipak u našim danima pretrpio otkazivanje.

I pedesetogodišnjica smrti Pabla Picassa pala je nakon pokreta MeToo, i mnogo se strože može gledati na, recimo, njegov odnos s Marie-Thérèse Walter. Njoj je bilo sedamnaest, njemu 45 kad ju je upoznao; zbog nje je otrpio da ga je napustila supruga Olga Hohlova, ali ju je svejedno poslije zamijenio Dorom Maar. Da se spasi od njegove destruktivnosti, Marie-Thérèse Walter nije ga više nikad htjela vidjeti, ali nije joj umakla. Kad je Pablo 1973. umro, njezinu i Picassovu unuku Pablitu nije bilo dopušteno da dođe na sprovod velikog slikara, zbog čega je popio bočicu izbjeljivača. Baka je zvala ministra zdravstva da im organizira helikopter koji će ga prevesti u Američku bolnicu u Parizu, a troškove liječenja, neuspješna, platila je od prodaje dviju Picassovih slika. Četiri godine nakon Picassove smrti ubila se i ona. Pa ipak, što bi bila Guernica bez njezina lika? One dvije nadrealne glave, koje lebde kao onostrani gosti tom veličanstvenom slikom, sublimne poput punog mjeseca, što donose svjetlo u pokolj, pripadaju njoj, a Picasso ju je slikao i nakon prekida, nalazeći trajno u njoj znak nade.

Umjetnost je od religije preuzela ideju otkupljenja, ali, kao i u Crkvi, postoje dvije vrste onih koji ga traže: oni koji su spremni žrtvovati sebe i oni koji su spremni žrtvovati druge. Oni prvi su loši ljudi kojima nadahnuće daje snagu da čine dobro, i zato moderna umjetnost ima mnogo prokletnika koji su stvorili anđeosko djelo, i koji čine da iz njihova unutarnjeg zla, kako je to već na početku prokužio Baudelaire, izrastu predivni cvjetovi. No u drugom slučaju imamo loše ljude koji se prave da su dobri, i dugotrajno muče one koji su im povjereni. Kao što se u Crkvi otkrilo mnogo zlostavljača koji su se zaogrnuli svetošću institucije, ulivši demonsko u duhovno, tako i u Umjetnosti ima mnogo manijaka koji pod krinkom Ljepote siluju nevine, makar i samo verbalno, kao sada na ADU. Takva su se zlostavljanja dosad zanemarivala, samo ako je nastalo vrhunsko djelo, ono koje iskupljuje. Judy Garland bila je djevojčica kad su je angažirali za Čarobnjaka iz Oza i navukli na amfetamine, da bi u smrt otišla prerano, za života svedena na kostur. Mislili su da je to cijena koju je trebalo platiti za oživljenu bajku. Danas je pak nestala vjera u otkupljujuću moć umjetnosti, a na njezino je mjesto došla kultura otkazivanja da bi reagirala na njezine žrtve. Mlade glumice došle su na Akademiju sa sviješću da ne žele biti bačene pod jureći vlak neke muške karijere, a pogotovo ne trećerazrednog redatelja iz ovog recentnog slučaja, jer njihov integritet više vrijedi od povoljne kritike na internetu. I imaju pravo.