U procjepu živoga i neživoga

Premda su umjetnički posve opravdane, nisam sklona inscenacijama romana. Već stoga što se čini nepravednim pripovjedne moduse, nerijetko s refleksivnim i esejističkim pasažama, sužavati na dijaloške forme, remetiti intiman odnos čitatelja prema djelu i oduzimati mu vlastite projekcije, a mogućnost vraćanja jednoj rečenici te meditiranja nad njom zamjenjivati izvedbeno efemernom neuhvatljivošću izgovorenoga.

Kao što je nepravedno analizu ovako kompleksne predstave svoditi na dvije i pol kartice teksta. Ipak, svjedočila sam dramatizacijama i adaptacijama (i neverbalnim) koje su uvelike nadmašile narativne izvornike.

Svih devet likova zatječemo s bremenom prošlosti, razapete dvojbama, neuspjesima, nemoćne, obamrle  / Svih devet likova zatječemo s bremenom prošlosti, razapete dvojbama, neuspjesima, nemoćne, obamrle Snimio Peter Uhan / SNG Drama Ljubljana

Ne bih rekla da je dramatizacija Jutarnje zvijezde Gorana Vojnovića prerasla Knausgårdovu pripovjednu teksturu, ali joj je svakako dorasla, uspijevajući prenijeti pretapanja realnoga, svakidašnjega te nestvarnoga, fantazmagoričnoga i mističnoga, pridružujući im u scenskoj realizaciji jednako poticajnu kontemplativnost, osobito u Egilovim religijsko-filozofskim udubljivanjima. Potom i u gotovo opipljivu postizanju stanja staze.

Naime, svih devet likova, potom i dramskih osoba, pomno psihološki oblikovanih, iz čijih se perspektiva romaneskna, odnosno izvedbena struktura gradi, zatječemo s bremenom prošlosti, načete, razapete dvojbama, neuspjesima, ograničenjima, nemoćne, obamrle. Svi su pred problemom koji ne mogu riješiti. To se bezizlazno stanje nesavladivosti životnih prepreka i ujedno prolaznosti vremena i prigoda pojačava istodobnošću (ne)događanja, ostvarenim scenskim aranžiranjem prizora koji teku istodobno, retardacijama i smrzavanjem jedne, a razmotavanjem druge radnje, ulaženjem glumaca iz svoje u okvir druge scene i sličnim redateljskim odlukama Ivice Buljana te dramaturškim Mojce Kranjc. Supostavljanjem prizora akcentira se i obuhvatnost egzistencijalne praznine, s pojedinačnih primjera prelazeći na društvo.

Velika je vrijednost predstave suradljiv i posvećen ansambl, sve su uloge promišljene, glumci dosljedno uvjerljivi, ni u čemu pretjerani. I kad ustraju u tjelesnome registru, poput Saše Pavček u tumačenju Solveigine mame s trajnim moždanim ozljedama ili Petre Govc kao mentalno nestabilne i duhom pogubljene Tove, ni u jednome trenutku ne skliznu u prenaglašavanje. Kontekstno bojenje pozadina dramskih osoba, koje naslućujemo, ali nikad dokraja ne razotkrivamo, očito je pospješilo refleksivno širenje na roman. Stoga je mnogo više od režijskih intervencija u izvedbenu građu jak adut bešavne, gotovo filmične, inscenacije nepobitno Buljanova suradnja s glumcima.

Posljednji prizor, započevši naoko nehajnim i koketnim ulaskom Nine Valič odjevene kao La Calavera Catrina, neizostavne u meksičkom slavljenju povratka preminulih iz Mictlána – usto prizivajući i tradicije drugih kultura vezanih uz odavanje počasti pokojnicima ili čak suživot s njima poput madagaskarske famadihane ili ma’nene indonezijskog naroda Toraja, a nastavljajući se grupnim koračanjem ansambla predstave prema prosceniju, čime se val energije prenio na publiku kao da je stjerana u tjesnac – intenzivira jezovitost i zazornost prisutne od prvoga susreta sa slučajem oživljenja mrtvaca. Kao da je u tu posljednju sliku sabijeno mnoštvo mitoloških, kršćanskih i drugih religijskih predodžaba te brojnih kulturoloških referencija utkanih u roman.

Obrat se događa kao u Okretaju zavrtnja Henryja Jamesa ili zacijelo popularnijoj ekraniziranoj inačici Alejandra Amenábara Uljezi kad otkrivamo da osjećaj nelagode nije izazvan time što je sve natopljeno pitanjima o smrtnosti, ambivalentnošću postojećega, sudaranjem živoga i neživoga, stvarnoga i nestvarnoga, već time da tranzicija iz živoga u neživo nije ni moguća jer su svi akteri već mrtvi.

Natkriljujući sve jakom scenskom prisutnošću, Marko Mandić kao Egil rečenicom iz Otkrivenja proročanski podcrtava: „U one će dane ljudi iskati smrt, ali je neće naći, poželjet će umrijeti, ali smrt će bježati od njih.“ Horda nemrtvih, podsjećajući na žanrovske klasike Noć živih mrtvaca Georgea A. Romera ili bijele hodače iz Pjesama leda i vatre Georgea R. R. Martina, prijeteći se približava gledateljima, nitko nije izuzet, pobjednika nema. Promjene najavljivane bljeskanjem zvijezde, neljudskim glasanjem i sličnim signalima izostaju, nema progresije, nema zaključenja životnoga ciklusa. No odmaknemo li se od tumačenja da bi upravo tajanstvena pojava zvijezde trebala inicirati transformaciju i pristanemo li na tamu, kada sve u pojavnome svijetu utihne, misli se smire, a um bude u stanju najveće budnosti, možda u najdubljoj tmini zaiskri odgovor na sve nepoznanice.