Tri nijanse bluesa

T. S. Eliot jednom je napisao da je funkcija kritike „oplemeniti i unaprijediti (korigirati) ukus publike“. Vjerojatno zbog toga razočarani kritičari (i urednici preostalih kulturnih rubrika) najglasnije negoduju nakon objava Billboardovih popisa najviše slušanih pjesama na hrvatskom tržištu. Rezultati su porazni pa se svi pitaju zbog čega naša mladež, umjesto za konceptualnim evergrinima Laibacha ili indie-pothvatima Dunje Ercegović, luduje za Jasminom Fazlićem (poznatijim kao Jala Brat), Davidom Ljubenovićem zvanim Devito, ili za Aleksandrom Prijović – beogradskom folk-zvijezdom koja je u 60 minuta kadra prodati više koncertnih ulaznica nego Bad Daughter u cijeloj karijeri. Drugim riječima, ono što muči kulturne komentatore ogleda se u pitanju: zašto hrvatska urbana glazba – svim kritičarskim panegiricima usprkos – nije široko prihvaćena, pritom rijetko navodeći kriterije za „ulaz“ u tu neodređenu, „urbanu“ ladicu.

Indie-estetika i topla vokalna senzualnost

Ako bismo ladicu „urbanog popa“ trebali ispuniti nečim suvislim, neka to bude, primjerice, opus Natali Dizdar koji je tako decentan i razmjerno oskudan (tri studijska albuma u osamnaest godina) da ga je katkada u moru glasnog i agresivnog šunda lako previdjeti. Njezin novi EP Blues po kišnim plažama nastavak je dugogodišnje suradnje s gitaristom Mayalesa Vladimirom Mirčetom, s kojim djeluje i u zanimljivom kolektivu BETI.

Izd. Aquarius, 2023.

Mirčeta joj je pomogao uobličiti pet novih skladbi, među kojima se Krug i Kad mislim na to ističu savršenim spojem radiofonične melodioznosti, indie-estetike i tople vokalne senzualnosti. Toliko toga obasjana je svjetlom motown-soul-produkcije šezdesetih, dok se zarazni Krug već zavrtio u domaćem eteru. Dodamo li tomu melankolični retrofuturistički šlager Znam da me voliš, dobivamo uvjerljiv dokaz da kvalitetna domaća urbana glazba još nije rekla svoju zadnju riječ. Ostaje tek staro, dosadno pitanje: kakve su joj šanse na tržištu?

Rane, ožiljci i šavovi

Premda je najvidljiviji dio karijere „odradio“ u Dalekoj obali, u kojoj se afirmirao kao basist i (nešto kasnije) skladatelj, Boris Hrepić uvijek je bio nemirna duha, spreman za iskorake izvan okvira poznatog i uhodanog. Surađivao je s mnogima – s Nenom Belanom, primjerice, ili Deanom Dvornikom – ali kad se prije petnaestak godina napokon skrasio u vlastitom projektu Sunnysiders, progovorio je na dijalektu svjetskog bluesa. Recentniji opus pokazuje da blues u njegovu slučaju nije tek hobi, a još je manje umjetnička poza.

Izd. Dancing bear, 2023.

Pojačan vokalnim doprinosima Antonije Vrgoč, prethodni album The Bridges prikupio je solidan naramak priznanja na međunarodnoj blues sceni, a slično bi se moglo dogoditi i u slučaju novog, 27 Stitches, koji je stvaran u doba korone premda, poručuju autori, album nema „nikakvih tematskih poveznica s koronom, virusom, cjepivima, zavjerama i svim onim što je treslo svijet posljednjih nekoliko godina.“ Pjesme su motivirane onim što nakon korone ostaje: našim ranama, ožiljcima i šavovima. Stitches.

Album je snimljen u Splitu, ali je završni miks učinjen u Parizu, valjda zato da bi slušatelj i na simboličkoj razini mogao osluhnuti gromoglasno rušenje barijera između našeg i svjetskog. Ili barem europskog. Dodatna privlačnost albuma izvire i iz činjenice da je ovdje, bez obzira na čvrstu blues-osnovu, riječ i o probijanju žanrovskih granica. Prvi primjer nalazimo već u ležernoj melodioznosti uvodne Shake and Shiver. Oslonjena na američku laid-back- i folk-rock-tradiciju, a podvučena puhačima i Hrepinom usnom harmonikom, pjesma podsjeća na permanentnu sklonost širenju sputavajuće bluzerske matrice. Who Stole The Rainbow također posuđuje iz zlatnog rudnika sedamdesetih, a isto vrijedi i za Weekend Cigarette, gdje se muške i ženske vokalne dionice stapaju u koherentnu priču. No to ne znači da imamo posla s neizlječivim nostalgičarima – Sunnysiders znaju kako tradiciju i u novim okolnostima učiniti zanimljivom.

Rođene u vrtlogu tjeskoba
i ratnog ambijenta

„Dobro se osjećam / Daleko od kuće / Ničeg se ne sjećam / Izgubljen, pronađen / Zatvoren, otvoren / Iznenađen / Vrati se / Oslobodi me.“ Ovih nekoliko minimalističkih stihova koji se poput mantre ponavljaju u pjesmi Dobro se osjećam, gotovo je sve što bi itko trebao znati o Majkama i emocionalnim dvojbama Gorana Bareta iz rane faze karijere.

Izd. Croatia Records, 2023.

U sklopu sjajne reizdavačke serije Croatia Recordsa upravo stiže i Razdor (izvorno iz burne 1993), drugi studijski album kojim je vinkovačka postava probila granice provincije i osvojila naslov prvaka domaćeg rock-undergrounda. Nakon kaotične početne faze i prvijenca Razum i bezumlje, bend se zaustavio na svojevrsnom raskrižju karijere, pa je Razdor snimljen u obnovljenoj postavi, s novopridošlim mladim gitaristom Zoranom Čalićem. Njegov vatromet rifova nalikuje grmljavini Iggyjevih Stoogesa i drugih američkih uzora, a sve to odlična je zvučna pozadina za poetski rock-fatalizam kakav će Majke na idućim albumima dovesti do savršenstva. Nije ni čudno da pjesme poput Budi ponosan, Krvarim od dosade i ‘89 (na kojoj se utjecaj Stoogesa najglasnije čuje) i 2023. još zvuče ubojito, kao da su snimljene jučer, u jednome dahu i bez suvišnih studijskih uljepšavanja. Intenzitet i sviračka uigranost mladih Majki zaista je zapanjujuća, pa će i akustična oaza Mršavi pas dobro doći kao predah u silovitim naletima garažnog rocka, lišenog komercijalnih (ili bilo kojih) kalkulacija.

Rođene u vrtlogu osobnih tjeskoba i sumornog ratnog ambijenta, ovih će deset skladbi vjerojatno i zato – zbog posvemašnje spontanosti u ideji i izvedbi – i za trideset godina zvučati jednako impresivno. Neki klasici nedvojbeno će se naći i na set-listi skorašnjeg nastupa Gorana Bareta i Majki u zagrebačkoj Areni 22. prosinca.