Tijat – linija broj 505

Neupućenima naslov ostaje zagonetan, no žitelji Šibenika, Vodica, Zlarina i Prvića dobro znaju o čemu govorim. Naravno, pritom vjerojatno nitko ne pomišlja na nenaseljen otočić kraj Vodica, koji je nekoć bio ispaša ovcama, pun maslinika i vinograda, no naša poznata pohlepa u osvit nove države naselila je ondje muflone, neautohtonu vrstu, eda bi digli pare od lovaca Talijana, koji, zna se, pucaju na sve živo. Ni kunići nisu preživjeli, a mufloni su se gostili svime što je ondje raslo, pa su tako obrstili i masline, a vlasti sada muku muče kako da se riješe tih živina. Danas na spomen Tijata svi pomisle na brod, koji je pošteno odslužio svoje, a plovio je i kad je livalo i kad je sivalo. Najprije sam napisala da se još ne zna kamo je otplovio – u rezalište brodova ili možda ipak u muzejske vode, no danas se zna: udruga Tijat u srcu uspjela ga je spasiti od rezališta. Valja reći da ni Tijat u svojem dugom vijeku nije bio bezgrešan. U popodnevnim satima 31. siječnja 2018. teretni brod Plavi Jadran isplovio je iz Brodarice prema Prvić Šepurinama, a oko 18 sati došlo je do sudara, za koji je utvrđeno da ga je skrivila baš posada Tijata. I dok je Tijat plovio i nakon te nesreće, teretni je brod potopljen i odonda leži na morskom dnu blizu obale Prvića. Fotografirao ga je i tekst sa slikama objavio u knjizi Potonulo blago Jadrana podvodni istraživač Danijel Frka (Val, 2023). Olupina je na dubini od samo 21 m, što izaziva mnoge da po njoj „istražuju“, a dobro znamo da svako takvo „istraživanje“ znači uništavanje. No naši turistički radnici i to će valjda proglasiti turističkom atrakcijom (pohlepa!). Tako to kod nas ide.

Snimio Hrvoje Jelavić / PIXSELL

Brod Tijat nije se oduvijek tako zvao. Najprije je bio Ohrid  (u Jugoslaviji su se i brodovi nazivali po ključu bratstva i jedinstva: iz svake republike ponešto). Osim njega, u splitskom brodogradilištu Vicko Krstulović iste su godine napravljena još dva broda istih odlika za male luke: Karlovac i Valjevo. Ta su tri broda ljudi zvali i tri mala brata. Tijat je 1955. pušten u promet za otočno stanovništvo, kako bi se što brže spojilo s administrativnim službama. Plovio je po cijelom Jadranu, no najviše se pamti po brodskoj liniji 505 (bez crte, jer s crtom bi bio bombon), koja je spajala Šibenik preko Zlarina, Prvić Luke i Prvić Šepurina s Vodicama (i natrag). Brod je vozio poput tramvaja, više puta na dan, i bio je istinska pomoć lokalnom stanovništvu u njegovim svakodnevnim migracijama (posao, javne službe, škola, kupovina, društveni život i sl.). Ipak, čini mi se da je bio potrebniji Vodičanima i Prvićanima nego Šibenčanima, jer Šibenik je ionako onaj magnet kojem teže svi okolni stanovnici, a i središte je Šibensko-kninske županije. Izgrađen kao i njegova „mala braća“ iz iste serije, Tijat je bio istih karakteristika: dužina 37,6 m, širina 7 m, brzina 12 čvorova, kapacitet 300 putnika. Legendarni kružni brod plovio je do 1. lipnja 2023. Iz Vodica ga je ispratila limena glazba, ljudi su ga obasuli cvijećem, trubilo se na sve strane, no kako je glamurozno odlazio, još se glamuroznije vratio (jesen 2023), jer Tijat u srcu nije samo udruga. No, ruzinavi brod postaje problem. Novca za obnovu nikad dosta.

I ja sam se nekoć vozila na njemu. Iskrcala sam se i na Prviću i na Zlarinu. Prvić je jedan od onih manjih otoka koje sam i prehodala (uz Molat, Iž, Ravu, Sestrunj, Silbu, Premudu, Vrgadu, Krapanj, Šipan i još neke). Cijeli je obilježen Faustom Vrančićem (1551–1617), svestranim izumiteljem (Homo volans), jezikoslovcem, pjesnikom, svećenikom i biskupom, čije je tijelo po njegovoj želji preneseno iz Venecije u domovinu i pokopano u crkvi sv. Marije (ili Gospe od Milosti) u Prvić Luci. Otok je odvajkada privlačio domaće plemstvo da ondje izgradi ljetnikovce, tako je do danas preživio i ljetnikovac obitelj Vrančić u Šepurinama (na koji sam virkala preko zida, jer to je ipak privatni posjed, što valja poštovati). Otok je oživio s dolaskom prebjega pred Osmanlijama iz Bosne, s njima su došli i franjevci i naselili se u Prvić Luci. Prvić Šepurine uglavnom su naselili doseljenici iz obližnje Srime na kopnu.

Na Zlarinu mislim na Vesnu Parun (1922–2010), antologijsku pjesnikinju, bez čijih stihova nema ni jedne antologije hrvatskoga pjesništva. Volim što sam vidjela njezinu rodnu kuću, dragocjeno mi je znati odakle je tko potekao. Vesna je umrla u Stubičkim Toplicama, no nije ondje i ostala. Kao i njezin Koralj vraćen moru (a Zlarin je bio poznat po koraljarima), počiva i opet na jednom otoku, Šolti, u Grohotama, zavičajnom otoku svoje majke.

Ipak, moje je omuhavanje po akvatoriju između Vodica i Šibenika počelo mnogo ranije. Čak i nije počelo Tijatom, nego je njime završilo. Prije mnogo godina imali smo vlastitu pasaru s malom Tomosovom pentom. U čamcu se moglo i spavati, pa smo se njome muž i ja vozikali  (onako žabarski) uz najrazvedeniju jadransku obalu, onu između Zadra i Šibenika. Doplovili smo do Srime u posjet prijateljima, kojima kao gosti nismo teško pali jer smo ionako spavali u vlastitu brodu, a u ono vrijeme susreti s dragim prijateljima još su bili itekako poželjni. Još nismo bili ni kostobolni, ni polugluhi, ni poluslijepi, još smo jedni druge pozivali i u goste gdje god se nalazili. Ni vez tada još nije bio problem, a u uvalama, koje još nisu bile krcate plovilima, mogli smo se sidriti na jedno sidro i vrtjeti se, bez straha da ćemo se u koga zabušiti.  Prolaz uz Jadriju na ulazu u Šibenik sjeća me na kolegicu Darku Sunko, Šibenčanku, s kojom sam učila na prvoj godini studija. Još davnija sjećanja na Šibenik sežu do maturalnoga putovanja (1962), kada smo u Šibenik uplovili na drvenom trabakulu s Kornata.