Svi Maračićevi okviri

Kada se spomene ime Antuna Maračića, poznavatelji hrvatske umjetničke scene bez rezerve će se pozvati na njegovu opsjednutost gradskim okvirima. Nalazio ih je posvuda, dakako pamtit će se oni koje je prisvajao na zagrebačkim ulicama. Zapuštene i zaboravljene četverokute, uglavnom drvene bez ikakva sadržaja osim zida ili zaostale podloge, potpisivao je imenom i prezimenom uz šturi naslov tipa „iščezli sadržaj“ ili pak „ispražnjeni okvir“. Išao je i dalje pa je zapuštene monokromije fotografirao za buduće izložbe u galerijskim prostorima (takvom jednom izložbom otvorena je i Galerija Matice hrvatske davne 1995). Sve kako bi zainteresirane pojedince podsjetio na činjenicu kako nešto prazno može biti ispunjeno sadržajem, bez obzira na pripadni paradoks, u maniri oksimorona. Njima (praznim okvirima) zaključio je i knjigu svojih fotografija naslovljenu Emptied Frames – Vanished Contents izdane davne 1997. Knjiga je u potpunosti na engleskom jeziku, što je razumljivo iz nekoliko razloga. Ne treba posebno navoditi uobičajene koji se dotiču širenja umjetničkog posla izvan granica (okvira) hrvatskog teritorija. Manje je poznato da je umjetnik-fotograf posjedovao izniman sluh i darovitost za jezike. Talijanskim i francuskim služio se kao da ih je učio od malih nogu, dok je ruski i engleski upoznavao u hodu.

Snimio Žarko Bašić / PIXSELL

Ravnatelj brojnih institucija

Čak bi se moglo reći da je, što se jezičnih sintagmi tiče, posjedovao fotografsku memoriju. U tom kontekstu valja spomenuti kratku anegdotu iz vremena studentskih dana na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Dva studenta (drugi je autor ovoga teksta) pozvani su na večernje druženje u raskošni mansardni stan smješten u Cvjetnom naselju. Iznajmljivala ga je mlada studentica iz Zadra (nije pohađala ALU), svoje je goste dočekala u društvu kolegice rodom iz Šibenika. Kako je večer odmicala, u nekom je trenutku gošća dvojici studenata predložila da im iz dlana prorekne blisku i dalju budućnost. Što se kolege Maračića tiče, spomenula je sve ono što će se doista zbiti u njegovoj karijeri nakon studija. Pogotovo jezičnu vrsnoću, koja će mu otvoriti vrata i poziciju voditelja i ravnatelja brojnih umjetničkih institucija, od one u dvorištu Studentskog centra pa do Umjetničke galerije u Dubrovniku i Galerije Forum u strogom središtu Zagreba. (Mladi student slikarstva, dakako, u tom trenutku nije bio svjestan niti ga je oduševljavala misija kojom će u budućnosti lomiti okvir konvencije o umjetniku besprijekorna omjera.)

Što se pak galerijske konvencije s okvirima tiče, svakako treba spomenuti autorovu ideju o izvanserijskoj izložbi. Naime, kako su se zatečeni objekti nalazili posvuda po gradu, odlučio je realizirati izložbu bez datuma, ali široka javnog prostora, uz obavijest (pozivnicu) o svim lokacijama na kojima su zatečeni i prisvojeni objekti. Na taj se način u umjetničkoj praksi koristio metodom, uobičajenom među nadrealistima, kojom se prisvaja tuđi sadržaj ili mjesto, uz napomenu da je ono zatečeno preusmjereno u područje umjetnosti, odnosno u fotografsku praksu. Kao voditelj Galerije Forum organizirao je i sudjelovao na izložbi u fokusu koje je bila bliska mu tema prisvajanja, kako tuđih umjetničkih performansa tako i svakodnevnih predmeta. (Kustosica izložbe Umjetnost prisvajanja iz 2017. bila je Davorka Perić.) Tijekom studija slikarstva snimao je derutne fasade i rascjepe na gradskim trotoarima i prometnicama. Potom ih je na platnima nastojao „resetirati“ na razinu akcijskog slikarstva. Slike organizirane prema fotopredlošcima, koliko je poznato, nikada javno nije izlagao.

Antun Maračić (lijevo) bio je prvi izlagač 1995. u tada tek otvorenoj Galeriji MH

Ogledalo na licu

Dvije godine prije osnutka Radne zajednice umjetnika (RZU), koja je djelovala u Galeriji Podroom u Mesničkoj 12 (1978–1980) štampao je nekonvencionalnu grafiku. Litografija se sastojala od niza gusto poredanih crtica postavljenih na rub, drugim riječima na ono što je obično prazno, poznatije kao paspartu. Središnji dio, blisko praznim okvirima, ostao je prazan, bez sadržaja. Ili, bijeli kvadrat uokviren gustim rasterom crtica. Potkraj sedamdesetih sličnim će rasterom na papirima (rukom iscrtanim) popločati pod galerije u Mesničkoj i rijetkim posjetiteljima pružiti „užitak“ gaženja mukotrpna umjetničkog posla. Između ostaloga, u fokusu privremenog ambijenta bilo je potiranje jednadžbe o vrijednosti umjetničkog rada u skladu s trudom uloženim u njega. Drugim riječima, sadržaj na podu izbrisan je uz malu pomoć posjetitelja, uglavnom simpatizera galerije i RZU-ekipe.

Dvije godine po zatvaranju galerije u Mesničkoj na izložbi u Galeriji Karas (Kritičari odabiru, 1982. na Starčevićevu trgu) na lice je stavio četverokutno ogledalo te je tijekom otvaranja puni sat vremena, kao živi eksponat, uokvirivao lica i figure posjetitelja. Akcija je još jedna u nizu karika koje su ga na kraju fokusirale na prisvajanje gradskih okvira. (Autor ovoga teksta snimio je na S8 Kodakovoj kazeti kratki film o izvedenoj akciji. Film kratkih rezova montiranih u kameri nije dobro primljen od strane aktera, ali se svidio Darivoju Čadi, umjetniku s njemačkom adresom i dobrim poznavateljem gljiva s kojim je Maračić u to vrijeme tijesno surađivao. Film je, vrlo vjerojatno, nepovratno izgubljen.) U posljednjoj godini postojanja Galerije proširenih medija na Starčevićevu trgu (Galerija PM) u prazan prostor na zapadni je zid postavio niz kamenih kocki od granita na kojima je ispisao jedan jedini pojam: „nepostojanje“. Znakovit u svakom pogledu. Uskoro će pripadnici HOS-a isprazniti galeriju od umjetničkih sadržaja, počinje Domovinski rat, a od tog trenutka bivši voditelj galerije i fotograf okrenut će se ratnim temama, osmrtnicama, pustim gradskim ulicama i slično.