Susret pjesnika i skrušenog čitatelja vudren na kipec

Ljudi koji dobro pamte anegdote često su pod optužbom da su „sve izmislili“: to je istodobno i kompliment i uvreda. Se non e vero... Anegdote, baš kao i sve male književne forme – poslovice, vicevi, bećarci... – ne žive toliko od mašte, koliko od dobra pamćenja. Naime, ako čovjek ima sluha za začudnosti svakodnevnoga, nema potrebe izmišljati; ona diskretna dorada tek je dramaturški ustupak na kojem počivaju ne samo vicevi nego i epovi. Svaka forma svoju književnu vrijednost duguje samo jednom: da funkcionira kao cjelina. Jedna od takvih anegdota, mogu je bez zadrške nazvati i književnom i obiteljskom, čak ima i svojevrsnu materijalnu potvrdu – snimljena je upravo u času kad se događa; štoviše ta je fotografija nekoliko dana poslije objavljena upravo u Vijencu.

Radilo se, dakle, o promociji mog debitantskog naslova, Kratkog izleta, iz lipnja 1998. Izdavač, kuća Ceres Drage Dumančića, odabrao je datum s onom aristokratskom ignorancijom kakvu si može dopustiti samo visoka kultura; naime termin se preklopio s otvaranjem Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, onoga na kojem će trener svih trenera i njegovi sinovi ostvariti prvi povijesni rezultat hrvatske vrste. Bilo mi je to prvo i do sad jedino otvaranje na kojem sam gledao samo prvo poluvrijeme. Ali usprkos spomenutoj koliziji, živahnom događaju u suterenu „kod Drageca“ prisustvovalo je dosta svijeta jer je Kratki izlet, spletom određenih književnih, ali i izvanknjiževnih okolnosti, u to vrijeme bio određena tema, tako da ni meni, još manje izdavaču, nije trebalo nikakve dodatne reklame. Štoviše, svjestan činjenice da se tih tjedana sve oko Kratkog izleta pretvara u čisti marketing, Dumančić je na promociju nastojao dovući i neke kapitalce iz svog šarenog kružoka, među njima i Dragutina Tadijanovića.

Fotografija prvi put objavljena u Vijencu od 18. lipnja 1998. – Ratko Cvetnić, njegov otac i Dragutin Tadijanović / Snimio Franjo Pušković

Ali pravi protagonist ovoga skeča bio je moj otac, skrušeni čitatelj koji je u Tadijanovićevim pjesmama – u golubovima na crkvenom zvoniku, pucanju leda na Glogovici, u njihanju teškog klasja – uporno prepoznavao svoje turopoljsko djetinjstvo. I to je nama, svojoj djeci, uvijek davao do znanja. K tome, premda su japica u to doba već imali određeni staž u HAZU-u, pače i u upravi Akademije, ipak je to bila prva prava prilika za susret s vlastitim „piscem s uzglavlja“. Dakle, moj ozareni otac, tada u sedamdesetoj, pristupa Tadiji koji baš prinosi primjerak Kratkog izleta da mu upišem posvetu. Slučaj hoće da je u istom času jedan fotograf cijelu situaciju vudril na kipec. Dakle, akademik Cvetnić (svijetla košulja) pristupa akademiku Tadijanoviću.

– Da vam se pohvalim: ja sam sretni otac!

Tadijanović zastane, pomalo u čudu, odmjeri sretnog oca i pruža mu ruku.

– Čestitam, čestitam! A je li dečko ili curica?

* * *

Sad, kad smo se malo nasmijali, nekoliko riječi o autoru fotografije, uredno potpisanom uz tekst Luke Ivetića objavljen u Vijencu od 18. lipnja 1998. Riječ je o dr. Franji Puškoviću Aci, očevu školskom kolegi iz zagrebačke klasične osmoljetke. Franjina oca, uglednog zagrebačkog liječnika, NDH je rasporedila u sanitet hrvatskih legionara u Rusiji. U svibnju ‘45. zajedno s obitelji, suprugom i dva maloljetna sina, uputio se prema Dravogradu, ali je putem shvatio razmjere neizvjesnosti u koju srljaju i naredio ženi i djeci da se vrate u Zagreb. On se uspio probiti do Italije, potom i do Argentine, a ono je troje opljačkano do gole kože i prije nego su stigli do svoje kuće u Petrovoj ulici. Ali – najvažnije – glave su ostale na ramenima. Čak su im ostavili jednu sobicu i pravo na korištenje zajedničkog nužnika. Puškovići su nakon nekoliko godina uspjeli pobjeći u Argentinu i pridružiti se ocu u gradu Parani, u pokrajini Entre Rios, argentinskom Međimurju, gdje su zasnovali novi život i obitelji – i gdje je o njima u Hrvatskoj reviji u nekoliko navrata pisao Vinko Nikolić. Oba brata, Aco i Zlatko, pokušavala su nakon devedesete ispitati mogućnosti da povrate otetu imovinu, ali i da ostatak života provedu u Hrvatskoj. Tatinu prijatelju bio je dovoljan samo jedan posjet, taj u lipnju devedeset i osme, da shvati kako od toga neće biti ništa: čak ni od sobice i zajedničkog nužnika. Mogu ga zamisliti kako stoji pred rodnom kućom u Petrovoj. Iza Ace Puškovića ostala je, dakle, ova fotka koju je tada srdačno ustupio Vijencu.