Stvaralački otpor ratu

Možemo slobodno reći: pred nama je konačno sveobuhvatna poetska refleksija na hrvatsku ratnu stvarnost devedesetih godina prošlog stoljeća što sadržava pjesme pjesnika koji su ostavili svoja svjedočanstva posred same ratne groznice i opće egzistencijalne ugroze cijele narodne zajednice, ali i pjesme pjesnika koji su s različitim vremenskim odmacima bilježili krhotine i bljeskove svojih ratnih prisjećanja i doživljaja u posljednjih tridesetak godina. „Rat je poguba ljudske naravi“, pisao je dum Marin Držić. Rat je krajnje zlo koje neiskorjenjivo i očito traje od sagrješenja i izgona prvih ljudi iz Zemaljskog raja i od vremena Kaina i Abela, zlo koje treba izbjegavati i protiv kojeg se valja boriti. Svakako najveće zlo koje pogađa sve strane u sukobu, i na svim stranama ostavlja žrtve, ali ipak najviše i najčešće u onim običnim, malim ljudima, djeci, ženama i civilima, ostavlja iza sebe materijalnu i duhovnu pustoš, najružnije ljudske osobine kojima se čovjek u graničnim situacijama znade prepuštati u obliku mržnje, želje za osvetom, nasiljem i ubijanjem.

Izd. Umjetnička organizacija Vjetrokaz, Zagreb, 2023.

Vrsni antiratni odsjaj

Tomislav Domović i Biserka Goleš Glasnović, evo, podastiru nam sto pedesetak pjesnika, od časnog barda hrvatskog pjesništva Dragutina Tadijanovića, preko klasika hrvatske poezije druge polovice 20. stoljeća Vesne Parun, Nikole Milićevića, Slavka Mihalića, Milivoja Slavičeka, Zlatka Tomičića, Šoljana, Vuletića, Petraka, Stamaća, Horvatića, Marune i Bošnjaka, do živućih klasika Gudelja, Koromana, Mrkonjića, Zidića, Rogića Nehajeva, Paljetka i Kneževića, te mlađih poput Ivankovića, Kršula, Biletića, Rešickog, Bajsića, Roklicera, Andrijane Kos Lajtman i Franje Nagulova. Riječ je dakle, kako se po samim imenima može dobro vidjeti, o pjesnicima vrlo različitih pjesničkih usmjerenja i poetika, ali bez kojih bi svaka antologija hrvatskog pjesništva bila nezamisliva. Osim toga, uz neospornu estetsku sastavnicu koju svjedoče spomenuta kao i nespomenuta imena, priređivači nisu zanemarili ni etičku sastavnicu svojeg cvjetnjaka, imajući u vidu cjelovitu sliku ratne stvarnosti u kojoj su sudjelovali različiti umjetnici i pjesnici vojnici koji su također ostavili svoja poetska svjedočanstva i svoje poetske krhotine zabilježili vjerodostojnim umjetničkim srhom: Josip Palada, Srećko Marijanović, Stanko Krnjić, Miljenko Stojić, Ivana Šojat, Tanja Belobrajdić i Anita Martinac, te jedan od priređivača, Tomislav Domović, čija lirika kao odista vrsni antiratni odsjaj ili bljesak njegova pomalo tragična osjećanja života pripada samu vrhu hrvatskoga ratnog i antiratnog pisma i koji možda najizravnije osjeća i proživljava trenutke hrvatskih ratnih godina, trenutke rata i borbe za slobodu i opstanak svojeg naroda.

Pjesnik na braniku
mira i slobode

Dosad je bilo više dobrih i solidnih pokušaja sabiranja hrvatskog pjesništva šiknula iz ratnih strahota uvjetovanih pokušajima ostvarenja velikosrpskih planova i izazvanih nesmiljenom agresijom na hrvatski životni prostor. Prvu pjesničku zbirku takve naravi Krvatska (Lirika ratne 1991) priređuje Vinko Brešić, svjestan kako „je u zrcalu hrvatskoga pjesničkog bića uvijek pjesnik na braniku mira i slobode“. Druga je gotovo planetarno poznata antologija suvremene ratne lirike Ive Sanadera i Ante Stamaća U ovom strašnom času iz 1992. Riječki Dometi objavili su također 1992. izbor hrvatske poezije koja je nastala tijekom rata. Iste godine pulski ogranak Matice hrvatske objavljuje zbirku domoljubnih i antiratnih pjesama Via crucis Croatiae MCMXCI-MCMXCII. Istarska molitva za lipu našu; 1995. izlazi antologija hrvatske ratne lirike iz BiH Nisam mrtav, samo sam zemlju zagrlio Šimuna Muse i Gojka Sušca; 1996. izlaze dvije knjige pod naslovom Hrvatska lađa Vlade Pandžića i Božidara Petrača, koje donose izbor pjesničkih i proznih tekstova te dokumenata o stvaranju neovisne, suverene države Hrvatske i o Domovinskom ratu 1990–1992; 2010. objavljena je antologija slavonskoga ratnog pisma Poetika buke Gorana Rema, a 2011. antologija hrvatske poezije o Vukovaru Upamtite Vukovar Miroslava Slavka Mađera. Dakako, svoje je mjesto hrvatska ratna lirika našla u velikoj antologiji hrvatskoga rodoljubnog pjesništva od Bašćanske ploče do danas Mila si nam ti jedina… Josipa Bratulića, Vinka Brešića, Stjepana Damjanovića i Božidara Petrača iz 1998.

Iako bismo teško mogli reći da to tih ratnih i duboko poratnih godina nije bilo mnogo, no svakako nije bilo potpuno, nije bilo cjelovito, nije možda zbog prevelikih osjećaja i nevelikog odmaka od tih događaja bilo bez određenih propusta. Stoga crvu ili trnu, koji je poput kamenčića u cipeli žuljao Tomislava Domovića, i negdje duboko rovario u njegovu srcu i ispunjavao mu dušu nevjericom i razočaranjem, što jedne estetski čvrsto fundirane, dobro odmjerene i promišljene, cjelovite i sveobuhvatne antologije hrvatskoga ratnog pjesništva nema, treba zahvaliti projekt koji nas s jedne strane može ispuniti ponosom na ta prohujala ratna vremena, koji nas može vratiti u vrijeme koje je u povijesti hrvatskog naroda za njegovu budućnost bilo svakako najvažnije i najpresudnije, dok nam s druge strane izaziva duboki pijetet prema svima žrtvama toga vremena. Istina, sloboda se nikomu ili rijetko komu poklanja.

U onim strašnim prilikama i u onim strašnim časovima kad se nisu nazirali svijetli obzori i kad se činilo da nas zlo zapljuskuje sa svih strana i da nam nema spasa, zrake svjetla dolazile su nam upravo najviše i najčešće u umjetničkim izričajima, bodrile nas i ohrabrivale, trpjele i plakale s nama, bile one kao blag lahor ili kao ružna kletva, kao dobra i plodonosna kiša koja osvježava i pročišćuje, ili kao krik i prosvjed, vapaj, bunt ili molitva, ali vazda s nadom i vjerom, kako to u antologijskoj pjesmi pjeva Veselko Koroman, da će, unatoč svim protivštinama, doći vrijeme blagog naroda…

Sveobuhvatni pogled
30 godina poslije

Prisjećam se da je Aleksandar Flaker, pišući jednom zgodom 1993. o hrvatskoj ratnoj književnosti, rekao i to da će, uz nedvojbena vrijedna pjesnička i književna ostvarenja, koja su nastala u tom razdoblju, ipak trebati određeno vrijeme da se osjećaji smire i da se tada prosudi što će od tih književnih ostvarenja koja su buknula iz antiratnog prosvjeda ostati kao trajne književne vrednote. Tridesetak godina odmaka od toga vremena dobar je broj godina da se tomu osjetljivu vrednovanju oprezno, mudro i istančano pristupi. A tako se u slučaju antologije Cvrčci u trubi i postupilo. Antologijom hrvatske antiratne poezije Cvrčci u trubi Tomislava Domovića i Biserke Goleš Glasnović hrvatska javnost dobila je konačno sveobuhvatni pogled i uvid u poeziju koju su nadahnule ratne strahote, okrutnosti i nasilja, pokušaji zatiranja i uništavanja materijalnih dobara jednoga naroda i njegove samosvijesti onih koji su devedesetih godina poželjeli tuđe, poeziju koju je potaknuo stvaralački otpor brojnih hrvatskih pjesnika i umjetnika. Za svoj neprocjenjivi trud priređivači zaslužuju našu veliku zahvalnost.