Samo je jedan način

U proteklih tridesetak godina gledao sam i čitao brojne drame o Domovinskom ratu i njegovim posljedicama, no roman Ivane Šojat Jom kipur nešto je drukčije. Dok su se drugi autori često gubili u opravdavanjima ili optuživanjima, Šojatova progovara o čovjeku i oprostu. Logičan je u tom kontekstu i naslov romana Jom kipur, Dan pomirbe u židovskom kalendaru, na koji pripadnici židovske vjeroispovijedi nastoje promijeniti svoje ponašanje te se kaju za sve loše počinjeno prema Bogu i ljudima.

Predstava tematizira put pomirenja i opraštanja branitelja Matijevića (Ivan Ćaćić) / Snimio Kristijan Cimer

Iz te se vizure radnja drame otvara prijemom veterana Domovinskog rata Josipa Matijevića (Ivan Ćaćić) u psihijatrijsku bolnicu. Matijević je slučajno naišao na politički skup te „pukao“ i napravio incident jer je svjedočio kako njegov znanac, ratni dezerter, drži govor o braniteljima i domovini. Kroz svakodnevne sesije s psihijatrom Grgurom Romićem (Duško Modrinić) prolazimo njegov put osvještavanja i dolazimo do kraja u kojem oprašta svima, prekidajući začarani krug mržnje i neprijateljstva, a nagrada mu je šansa za normalan život s novom partnericom Dubravkom (Matea Grabić Ćaćić).

Psihijatrijska bolnica prikazana je s pomoću predimenzioniranih zastora (scenograf Miljenko Sekulić) koji inače skrivaju pacijente od pogleda dok ovdje pojačavaju iluzionistički dojam prostora, ali i potencijalno, zajedno s projekcijskim platnom u pozadini, aludiraju na osjećaj malenosti u situaciji u kojoj se našao Matijević. Mizanscena je zamišljena na nekoliko razina koje su uređene minimalistički, bolnički – stolac, krevet, ured psihijatra Romića s dva stolca i stolom. Sve navedeno rasterećuje scenu i omogućuje fokus na glavni lik, a istovremeno ostavlja prostor za Matijevićeva sjećanja u obliku flešbeka u kombinaciji s projekcijama. U cjelokupnu viziju uklopili su se i suvremeni kostimi Katarine Radošević Galić te poslovično dobra glazba (Igor Valeri) i oblikovanje svjetla (Tomislav Kobia) koji zajedno melodramatski upotpunjuju atmosferu. Dramatizacija Maje Gregl u suradnji s redateljem Želimirom Mesarićem i dramaturgija Ivane Klaić u načelu su dobar posao jer su romani Ivane Šojat kompleksni te su samim time i izazovni za postavljanje na scenu.

Usprkos svemu pozitivnom, predstava je okarakterizirana i brojnim problemima. Projekcije (Josip Grizbaher) su potpuno jednake usprkos protoku vremena, a pritom se i minimalno kretanje na njima stalno ponavlja pa nam pred očima prolazi jednako jato, a u parku šeću iste osobe na istim mjestima. Nemaštovita je i loša u izvedbi i koreografija (Vuk Ognjenović) svojevrsnog danse macabrea u kojem Matijevića posjećuju mrtve osobe iz njegova života. Proizvoljni su i brojni flešbekovi, a karakteri u njima plošni i prijelazi grubi. Također je potpuno nelogičan trenutak u kojem Matijević i Romić razgovaraju, a ravnatelj bolnice istovremeno na drugom kraju scene pretražuje Matijevićevu sobu, nitko ne zna zašto. Razvučen je kraj u kojem se pojavljuje svjetlo na projekciji uz hrvatsku trobojnicu koja vijori i prema kojoj polako idu Josip i Dubravka. Ne samo što je dramaturški nemušt, prije njega vidjeli smo jedan dobar kraj sa snimkom polja i Dunava iz visine, već znači nešto na što Matijević ne bi pristao te je zapravo najniži oblik podcrtavanja.

Ono što čini srž predstave izvedba je Ivana Ćaćića, u kojoj je ponovo briljirao usprkos sitnim nesigurnostima na početku. Nakon toga slijede dva sata uživanja u glumačkoj vještini kojom uvjerljivo donosi sve faze Matijevićeva puta. Možda su krunski dokaz Ćaćićeve stalne koncentracije i predanosti naizgled „banalne“ situacije kada on ne sudjeluje aktivno u scenskoj radnji, ali se nalazi na sceni i pritom je potpuno uvjerljiv, dok neki u takvim prilikama sjede besposleno ili „glume da glume“. Duško Modrinić i Matea Grabić Ćaćić svoj su dio posla obavili primjereno i ispunili zadanu funkciju, ostvarujući s Ćaćićem uspješnu scensku suigru i otvarajući mu prostor. Ostatak ansambla (Nikola Radoš, Antonija Pintarić, Jasna Odorčić, Davor Panić, Anita Schmidt, Ljiljana Krička Mitrović, Matko Duvnjak Jović, Mateja Tustanovski, Dominik Karaula, Mirko Ilibašić, Katarina Miličević Drahotuski i Maja Frankić) usprkos skiciranim karakterima uspio je svojim kreacijama dati podršku potrebnu radnji.

Sve u svemu, nova premijera osječkog HNK-a predstava je koju treba gledati zbog iznimno važnih poruka koje šalje u izazovnim vremenima u kojima živimo, a izvedba Ivana Ćaćića je maestralna, čime je zajedno s Ivanom Šojat pokazao da je samo jedan način kojim se može prekinuti krug mržnje i otvoriti perspektiva bolje budućnosti – oprost.