Radio Gravitaciju ili Bonda, uvijek razmišljam izvan okvira

I 11. međunarodni festival filmske glazbe i zvuka, koji se od 12. do 15. listopada održao u Samoboru, ponudio je mnogo razloga za zadovoljstvo ljubiteljima skladnih akorda i kvalitetne zvučne slike kao obveznih sastojaka svakog ambicioznijeg filmskog ostvarenja. Manifestacija na kojoj su se mogla gledati izvrsna igrana djela Tiha djevojka redatelja Colma Bairéada, Osam planina Felixa van Groeningena, Zabranjeno za pse i Talijane Alaina Ughetta, Gravitacija Alfonsa Cuaróna te dokumentarac Ennio Giuseppea Tornatorea, posvećen legendarnom skladatelju Enniju Morriconeu, ugostila je brojna zvučna imena iz svijeta ponajprije filmske glazbe, ali i filma općenito.

Snimio Doug Peters / PIXSELL

Tijekom četiri dana održano je nekoliko vrlo zanimljivih masterclass programa i panela, na kojima je primjerice glazbeni producent Robert Townson posjetitelje upoznao s umjetničkim svjetovima glasovitih skladatelja Leonarda Bernsteina, Bernarda Herrmanna, Jerryja Goldsmitha i ostalih, a mikser i majstor zvuka Mark Ulano im je u paru sa svojom stalnom suradnicom Patrushkhom Mierzwom otkrio detalje njihovih radova na hitovima Jamesa Camerona, Quentina Tarantina, Martina Scorseseja i drugih velikih redatelja. Festivalska nagrada Crystal Pine i ove je godine dodijeljena u desetak kategorija, a među dobitnicima su i Nicholas Britell, autor glazbe u četvrtoj sezoni iznimno hvaljene i nagrađivane serije Nasljeđe, te montažer zvuka Wayne Pashley, koji je sjajan posao obavio u biografskoj glazbenoj drami Elvis Baza Luhrmanna.

Festival su među ostalim pohodila i trojica oskarovaca. Osim Amerikanca Marka Ulana, koji je pozlaćenu Akademijinu statuu osvojio 1997. za rad na Cameronovu megahitu Titanik, bili su tu britanski skladatelji, glazbeni producenti i mikseri zvuka Steven Price i Christopher Benstead, kojima su Oscari dodijeljeni za angažman na filmu Gravitacija. Gospodin Benstead vrlo je srdačan, neposredan, zanimljiv i ugodan sugovornik, što smo shvatili čim smo s njim zapodjeli razgovor u predvorju Kina Samobor.

Gospodine Benstead, 2014. osvojili ste Oscar za miksanje zvuka u filmu Gravitacija redatelja Alfonsa Cuaróna. Dobitnik ste i niza drugih nagrada: filmske nagrade BAFTA za najbolji zvuk, također za rad na Gravitaciji, nagrade Cinema Audio Society, nagrade Gold Derby i nekoliko drugih. Koliko vam znače nagrade u poslu? Mogu li one donijeti bolje poslovne ponude?

To je zanimljivo pitanje. Mislim da meni osobno i nisu donijele, ne uistinu. Ono u čemu nagrade pomažu jest da vam dadu malo specifične težine. Recimo da one generalno mogu pridonijeti afirmaciji. U tom smislu su dobre, ali ne znače da ćete nužno početi dobivati kvalitetnije ili drukčije poslove u odnosu na one koje ste dotad obavljali. Moja se karijera razvija. Najprije sam u najvećoj mjeri bio glazbeni urednik i mikser zvuka, a sad sam više posvećen skladanju filmske glazbe. Možda su mi nagrade i pridonijele u tom smislu, da mi se karijera razvija upravo na takav način. Ali nisam uvjeren u to. Nagradu je svakako lijepo dobiti, no u konačnici su za afirmaciju najvažnije osobnost i način na koji pristupate poslu.

Osim što ste za rad na Gravitaciji osvojili Oscar i najugledniju britansku filmsku nagradu BAFTA, bili ste i nominirani za Motion Pictures Sound Editors Award i za brojne druge nagrade. Možete li se prisjetiti rada na tom filmu i suradnje s redateljem Alfonsom Cuarónom?

Na tom sam filmu blisko surađivao ne samo s redateljem Cuarónom nego i sa Stevenom Priceom, koji je skladao glazbu za film i koji je također osvojio Oscar. Mislim da smo svi, čim smo počeli raditi na projektu, znali da će biti riječ o nečem posebnom. To je u svim segmentima izvedbe fascinantno djelo. Osobito filmska fotografija i specijalni efekti ostavljaju bez daha. I Stevenova glazba je podjednako fascinantna i jedinstvena. Ona maestralno prati zbivanja i čitavu dramu koja se odigrava visoko iznad našega planeta. Bio sam povlašten što sam dobio priliku da radim na takvu projektu. Bilo je teško, ali i izazovno. To je jedan od prvih filmova u kojem smo rabili Dolby Atmos, inovativnu tehnologiju koja zvučnoj slici dodaje visinske kanale. Tako da smo se morali prilagođavati u hodu jer nismo imali iskustva u radu u takvim okolnostima i nismo znali kakav će biti rezultat. Bio je to vrlo zanimljiv proces. Ni redatelju nije bilo lako pronaći način na koji bi mogao oblikovati likove koje tumače Sandra Bullock i George Clooney. Oni stalno plutaju svemirom, ni na doslovan ni na metaforički način nemaju čvrsta uporišta. Cuarón je ta dva lika želio prikazati i profilirati i filmskom glazbom. Tako da su i glazba i zvuk morali intenzivno dočaravati njihovu dezorijentiranost i izgubljenost. To u svakom slučaju nisu bili uobičajena stereoglazba i prateći zvukovi. Njihovo stvaranje bilo je novo i drukčije, ali bilo je i zabavno.

Priča filma Gravitacija u cijelosti se odigrava u svemiru. Pratimo dvoje američkih astronauta i znanstvenika kojima letjelicu pogodi kiša krhotina ruske svemirske postaje koja je eksplodirala. Tada započne vrlo intenzivna akcija koja obiluje atraktivnim specijalnim efektima. Koliko vam je bilo zahtjevno i izazovno raditi na takvoj priči, odnosno na takvu projektu?

Bilo je uistinu izazovno. U takvu filmu glazba i zvuk su bitni, tako da se svakom detalju, makar on bio i najmanji, mora posvetiti maksimalna pozornost. Bilo je zahtjevno zbivanja u filmu dočarati na realističan i uvjerljiv način, a u tome su glazba i zvuk imali itekako važne uloge. U svemiru se ne čuje zvuk, tako da je izvanprizorna glazba bila itekako važna. Stevenova je glazba toliko kvalitetna da uspijeva sjajno nadoknaditi nedostatak zvuka i doslovce ispuniti prazninu u svemiru. Posebna kakvoća te glazbe leži u tome što ona nije samo dramatična i uzbudljiva nego je i emotivna i napravljena s mnogo duše. Steven je kreirao jedinstvenu glazbu, a ja sam s timom suradnika tomu pridonio miksajući zvuk i stvarajući atraktivnu i dramatičnu zvučnu sliku.

Bili ste supervizor filmske glazbe u zasad posljednjoj pustolovini Jamesa Bonda Za smrt nema vremena. Kako biste opisali iskustvo rada na tom velikom hitu?

To mi je bilo posebno iskustvo, jer sam još od djetinjstva veliki ljubitelj Jamesa Bonda. Mnogo puta sam pogledao sve Bondove filmove. Vjerujem da je rad na novom Bondovu filmu za svakog posebna čast, osobito ako ste Britanac. Mislim da bismo svi koji radimo u filmskoj industriji prije ili kasnije željeli surađivati na nekom Bondovu projektu. On je na neki način naš nacionalni junak, i za njega smo posebno vezani. Tako da sam bio počašćen kad mi se pružila prilika za rad na tom filmu. Priča se doima kao nekakav amalgam najvećih Bondovih hitova. On putuje po svijetu, lokacije su iznimno atraktivne i krasno su snimljene, kao i uvijek. Tu su i raskošna vozila, nova tehnologija i gadgeti, na što su nas autori odavno navikli. Ali taj je film i naglašeno emotivan, što mislim da nedostaje nekim ranijim Bondovim pustolovinama. Rad na njemu bio je silno zanimljiv, u smislu kreiranja filmske glazbe koja je s jedne strane morala biti prepoznatljiva, a s druge ipak i svježa i originalna. Mislim da smo i u glazbi, kao i u samoj priči, iskoristili više tipičnih Bondovih motiva no što je to uobičajeno, barem od vremena dok je glazbu skladao John Barry. Bilo je izazovno i kroz glazbu u film unijeti dozu nostalgije i podsjećanja na prošlost. I suradnja sa slavnim skladateljem Hansom Zimmerom bila je jedinstveno iskustvo. On je prepoznatljive motive iz Bondovih filmova provukao kroz svoju autorsku vizuru i kroz svoj glazbeni svijet, i također je stvorio nešto novo, ali s daškom prošlosti.

Sviđa li vam se način na koji se James Bond kao filmski lik mijenja tijekom posljednjih nekoliko desetljeća? On je danas praktički nekakva inačica superjunaka.

Pretpostavljam da ste u pravu. Ali unatoč tomu, jedan od ciljeva posljednjeg filma bilo je upravo to da se ukaže na njegovu ljudskost i na njegove ljudske dimenzije. On ima dijete, a njegovi odnosi prema djetetu i ženi koju voli su u samu ishodištu filmske priče. Sve skupa na kraju za njega baš i ne završi dobro, ali on svakako jest čovjek. Istovremeno je i neka vrsta superjunaka, ali bojim se da je to u današnjim akcijskim filmovima neizbježno. Publika želi vidjeti nešto novo, veće, s više eksplozija i atrakcija. Želi da je iznenade i zadive nečim novim i još neviđenim. Još uzbudljivijim automobilskim potjerama i akcijskim scenama. S obzirom da postoji filmski univerzum studija Marvel i da je on toliko komercijalno uspješan, neizbježno je da se to odrazi i na Bonda. Ali računalna animacija se u filmu ipak ne eksploatira previše. Dosta je klasičnih efekata i trikova. Mislim da je to ono što filmu daje živost i uvjerljivost.

Koji vam je glumac najdraži u ulozi Jamesa Bonda, ili kojeg smatrate najboljim? Seana Conneryja, Rogera Moorea ili nekog trećeg?

Obožavatelj sam Rogera Moorea, rekao bih. Ali i Seana Conneryja, on se nikad ne smije izostaviti. Mislim da je nakon Rogera Moorea čitav koncept pomalo otišao u pogrešnom smjeru. A onda je Daniel Craig i sam lik Jamesa Bonda i koncept čitavog serijala u velikoj mjeri vratio na pravi smjer. No kad bih morao izabrati samo jednog glumca, to bi bio Roger Moore. On je bio fantastičan, u lik je unio mnogo duha i šarma. Filmovi s njim prilično su zabavni.

Četiri puta ste surađivali s redateljem Guyem Ritchiejem, na filmovima Gospoda, Dani gnjeva, Operacija Fortune: Prevara stoljeća i The Covenant. Guy Ritchie u svojim filmovima križa humor, akciju i ozbiljne dramske situacije. Kako biste opisali suradnju s njim?

On je uistinu jedinstven filmski pripovjedač, autor unikatnog stila. Tu jedinstvenost traži i od skladatelja filmske glazbe. Glazba u njegovim filmovima mora snažno pridonositi pričama, razvoju likova i njihovih odnosa. Dijalozi u njegovim filmovima istovremeno su i opori i duhoviti, situacije mogu istodobno biti i tragične i smiješne. On često kao da želi neku dramski napetu situaciju razblažiti duhovitim dijalogom ili nekim komičnim detaljem. Njegovi su filmovi inteligentno napisani, zbivanja se u njima odigravaju brzo. Tako da glazba mora na najbolji mogući način pratiti sve to. Kad radim s Guyem Ritchiejem, siguran sam da će to uvijek biti nešto originalno i drukčije od svega što sam dotad radio. Uvijek mi kaže ako mu nešto zvuči generički, jer to želi izbjeći pod svaku cijenu. U radu na njegovim filmovima uvijek pokušavam razmišljati izvan okvira, da tako kažem. Razmišljam o tome kako bi se publiku moglo privući nečim novim, nečim što nije standardno i uobičajeno. Želim gledatelje nečim posebnim vezati uz priču i likove. Želim ih melodijom ili nekim glazbenim motivom navesti da se vežu uz junaka i ono kroz što on prolazi, a da to ne bude uobičajeno. To ponekad može biti uistinu teška zadaća.

Filmovi za koje skladate glazbu pripadaju različitim žanrovima. Jedni su više usmjereni na akciju, drugi su komedije, a treći drame. Te drame ponekad mogu biti i psihološki zahtjevnije i složenije. Kakvi vam projekti više odgovaraju kao skladatelju, a možda i na osobnoj razini?

Zapravo mi se sviđaju svi žanrovi, u svima volim raditi. I kao glazbeni urednik i mikser zvuka radio sam na vrlo različitim projektima, od animiranih hitova studija Pixar do horora. U svakom od njih, odnosno u svakom žanru, može se pronaći određeno zadovoljstvo. Kad govorimo o Guyu Ritchieju, itekako sam uživao u radu na njegovu filmu Dani gnjeva. Ima nešto posebno u glumačkoj izvedbi Jasona Stathama u tom filmu. Prije nego što sam počeo skladati glazbu za film, odlučio sam preslušati Stathamove dijaloške scene, da mi posluže kao nekakav orijentir. Ali u čitavom filmu ima ih tek pedesetak. S obzirom da njegov lik dakle ima tako malo dijaloških scena, upravo je glazba postala posebno važna za izgradnju karaktera tog lika. On u filmu radi sve da bi osvetio smrt svog sina. U tom je smislu i glazba morala dodatno naglašavati nelagodu i mrak koji prate njegov lik. Tako da sam čitavu partituru skladao s dvama violončelima, jer je glazba tog instrumenta duboka i teška. Ono što sam naposljetku postigao jest da je čitav film u smislu glazbe presvučen slojem tjeskobe i mraka. Ta je glazba i repetitivna, određeni se motivi često ponavljaju. Ali i to je logično, jer se u liku koji tumači Jason Statham gomilaju tuga i bijes. Tako je sve do trenutka u kojem ne ostvari svoj cilj, odnosno dok se ne osveti. Rad na tom filmu predstavljao mi je velik izazov, ali i podjednako veliko zadovoljstvo.

Za film Gravitacija Benstead je ovjenčan Oscarom

Pretpostavljam da kao skladatelj filmske glazbe s jedne strane morate pratiti priču i način na koji se ona razvija, dok s druge strane morate biti posvećeni i unutarnjim dramama likova i njihovim karakternim mijenama?

Upravo tako. Glazba je zapravo vrlo važan lik ili karakter u svakom filmu. Ponekad je i karakter ravnopravan onim ljudskima, tako da se tomu uvijek mora posvećivati velika pozornost. No s druge strane podjednako su važni i filmska priča i njezin razvoj. Često samo jedna scena može biti ključna za skladanje čitave partiture. Neka akcijska ili dramska scena koja od mene kao skladatelja zahtijeva posebnu usredotočenost. Ali ta mi scena može dati i najvažnije odgovore ili smjernice za glazbu u ostatku filma. Rekao bih da se najbolji rezultati postižu kombinacijom svih tih elemenata. No svakako ima i iznimaka. Neki skladatelji žele nadići narativno tkivo filma i kreirati glazbu koja odmah jasno opisuje svijet njihova djela. Njima je filmska cjelina važnija od pojedinih scena. Neke od najuspješnijih filmskih skladbi izrazito su minimalističke, bez mnogo varijacija. Meni je nekako bliži takav pristup. Minimalizam, ali da se ipak naglase važne stvari.

James Bond - najveći britanski heroj

Osim što ste skladatelj, intenzivno djelujete i kao glazbeni urednik, a ponekad i kao aranžer i solist. Primjerice, glazbu za film The Covenant Guya Ritchieja skladali ste, a u njoj sudjelujete i kao solist na violončelu. Koja vam je od tih aktivnosti najzahtjevnija ili najizazovnija?

I to je vrlo zanimljivo pitanje. Svaka od njih je zahtjevna na svoj način, ali mislim da je ipak skladanje najzahtjevnije. Nalazite se pred listom bijelog papira koji morate ispuniti nekom novom partiturom, a da ta partitura bude originalna i neusporediva s onim što ste prije radili. To je vrlo izazovno. Ali i posao glazbenog urednika itekako je zahtjevan. Ponekad u obavljanju tog posla morate biti pravi političar, procijeniti što je dobro, a što nije, odvagnuti što pridonosi kakvoći skladbe, a što joj može štetiti. Kao glazbeni urednik surađujem s redateljem filma, ali i s producentom, sa skladateljem i s još nizom osoba, a takvi angažmani uvijek su vrlo osjetljivi. Kad je mnogo ljudi uključeno u neki posao, s različitim razmišljanjima i viđenjima konačnog djela, to često može završiti onako kako ne biste željeli. S druge strane, kad skladam glazbu za neki instrument, za violončelo ili za klavir, često o njoj razmišljam i kao aranžer. Razmišljam o tome kako će se uklopiti u cjelinu, hoće li biti pretiha ili odveć glasna. U svakom slučaju uživam u snimanju filmske glazbe, s orkestrom i sa svim glazbenicima. Kad ono na čemu sam dugo radio dobije svoj konačni oblik.

Radite li trenutačno na nekom novom projektu, i ako radite, možete li nam reći nešto o njemu?

Trenutačno upravo s Guyem Ritchiejem radim na nekoliko novih projekata. Jedan od njih je televizijska serija Gospoda, koju pripremamo za Netflix i koja će se odigravati u svijetu koji je prije nekoliko godina predstavio istoimeni film. Zadovoljan radom na toj seriji, trebala bi biti smiješna i šašava. Angažiran sam i na filmu čija se priča odigrava tijekom Drugoga svjetskog rata, također u režiji Guya Ritchieja. To je film The Ministry of Ungentlemanly Warfare, premijeru će doživjeti sljedeće godine, a u njemu glavnu ulogu tumači Henry Cavill. Još nikad nisam radio na filmu s temom iz Drugoga svjetskog rata, pa me taj projekt dodatno privlači i s te strane.