Posljednje djelo velikoga kulturnog dijagnostičara

Pred nama su Večernji zapisi Viktora Žmegača (1929–2022), zbirka autorovih kulturoloških eseja objavljivanih u Vijencu od 2018. do 2022, sada sabrani i ukoričeni u knjigu naslovljenu Kulturološki kvartet – svi na jednom mjestu (obogaćeni s još nekoliko neobjavljenih eseja) i lako dostupni zainteresiranom čitatelju. Riječ je o posljednjoj objavljenoj knjizi velikog intelektualca, znanstvenika i kulturologa, koji je brojnim svojim djelima (objavljenim pretežito kod Matice hrvatske) ostavio dubok trag u novijoj hrvatskoj kulturi. Večernji zapisi u novom medijskom formatu dobivaju ozbiljniju auru, koju će pratiti veća težina, a možda i veća širina u prostoru recepcije. U svakom slučaju, zahvaljujući udobnosti knjige, u kojoj je 40 eseja raspoređeno u četiri skupine (književnost, gradovi, glazba, opće kulturološke teme), čitalac neće morati kopati po starim brojevima Vijenca, niti će biti prisiljen čitati tekstove sa zaslona računala. Svi su mu članci dostupni u lagodnom formatu džepnog izdanja sa svim mogućim prednostima koje ono pruža.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2023. – na naslovnici dječak Viktor

Duhovno srodstvo autora i čitatelja

U opremi članaka ipak postoji razlika koja nije sasvim zanemariva – u Vijencu članci su bili popraćeni ilustracijama, u knjizi otisnuti su bez njih, pa djeluju nekako ogoljelo – ili, možda je prikladnije reći – asketski. To osobito valja istaknuti zato jer znamo da je autor mnogo držao do ilustracija – u nekim svojim izdanjima smatrao ih je neizostavnima. To se jasno vidi u njegovim kulturološkim monografijama poput Bečke moderne ili Od Bacha do Bauhausa. Ipak, postoje dvije slike koje na dojmljiv način vizualno obogaćuju knjigu. Obje su na ovitku i obje prikazuju autora. Prednja strana ovitka donosi fotografiju četverogodišnjeg dječaka u rodnoj Slatini, koji u ljetnoj odjeći jaše na drvenom konjiću. Njegov svijetli lik oštro se ocrtava pred tamnom pozadinom bujne vegetacije.

Punctum ove fotografije, kako bi to rekao Roland Barthes, ono što plijeni pažnju promatrača, prije svega je njegovo lice, s fascinantno bistrim, pronicavim očima i pomalo zagonetnim, pomalo vragolastim smiješkom, možda kao nagovještajem dijagnostičkog intelekta koji se razvija u tom simpatičnom biću. Taj isti dječak, ali sada kao muškarac u visokim godinama, gleda nas s fotografije na stražnjem pregibu ovitka. Život je ostavio tragove na njegovu licu, ali oči koje prodiru u pozadinu stvari i usne koje se sada, nakon tolikih kritičkih spoznaja o naravi „ljudske komedije“ i njezinih odraza u kulturi i umjetnosti, pomalo ironično smješkaju, ostale su iste.

Iz knjige koja je pred nama neposredno progovara duhovni svijet vrhunskog intelektualca posvećena književnosti i glazbi. Naravno, to je opće mjesto o Viktoru Žmegaču kao autoru, no u različitim njegovim knjigama doživljavamo ga na različite načine. U intenzivno znanstvenim studijama drukčiji je od Žmegača pisca panoramskih kulturoloških monografija i pregleda. U ovoj zbirci doživljavamo ga, rekao bih, na najprisniji mogući način. Tu je najbliži čitatelju srodnih interesa, kojemu kao da se obraća kao sebi ravnu i sebi sličnu. U nekoj mjeri podsjeća na Baudelaireove riječi, koje je poslije iskoristio Eliot u Pustoj zemlji: to su riječi o čitatelju koji se izjednačuje s autorom, o čitatelju koji putem teksta zajedno s autorom proniče (katkad dvoličnu, katkad slojevitu, katkad zagonetnu) narav kulture i u tome nalazi poseban užitak.

Interdisciplinarnost, ironija i autoironija

 Viktor Žmegač u ovim se člancima, možda više nego drugdje, iskazuje kao strastveni dijagnostičar kulture u prošlosti i sadašnjosti. Pitamo se: koja je razlika između analitičara i dijagnostičara? Razlika je, grubo rečeno, u tome što jedni analiziraju odvojene „uzorke“ pojedinih kulturnih tvorbi, dok drugi nastoje proniknuti u njihove međusobne veze i zaključiti o naravi njihove međusobne povezanosti u društvenom organizmu. Doista u optici Žmegačeve dijagnostike neraskidiva je povezanost umjetnosti i društva! Da bi što bolje „razotkrio“ slojevitost takvih veza, Žmegaču je nužna i samorazumljiva interdisciplinarnost. Ali ne svaštarstvo. „Interdisciplinarnost ne smije biti svaštarstvo“, napisao je u knjizi o Bečkoj moderni. U ovim se esejima na zadivljujući način očituje autorovo suvereno vladanje različitim disciplinama, od onih njemu najbližih, poput književnosti, glazbe, kazališta, likovne umjetnosti, sociologije i filozofije, do onih koje možda i ne bismo očekivali u njegovu intelektualnom portfelju – teologije, tehnike ili sporta.

U svojoj prvoj knjizi o gradovima (Četiri europska grada, 2017), opisujući Pariz, Viktor Žmegač je gotovo kao neizbježnost u kulturološkoj percepciji te kulturne metropole detektirao pristup koji je označio „klupkom subjektivnosti i povjesničarskog objektivizma“. To bi se zapažanje moglo primijeniti i na ove njegove eseje, posebice kad je riječ o onima sabranima u malu skupinu pod naslovom Gradovi – to su podsjećanja na osobnu prošlost, na ranu mladost i školovanje, na susrete s literaturom i glazbom, subjektivna sjećanja s objektivističkim odmakom. Takvo je, primjerice, njegovo zapažanje da je u osječkim antikvarijatima nakon 1945. ostalo svjedočanstvo o djelomice germanofonskoj prošlosti grada na Dravi: „Vlasti su bile posve zaokupljene krojenjem dnevnih parola, ili su smatrale da ne treba uklanjati knjige napisane na jeziku Marxa i Engelsa“, piše Žmegač sa svoje dvostruko profilirane pozicije subjektivne objektivnosti.

U ovom, kao i u mnogim drugim njegovim kulturnopovijesnim zapažanjima, osjeća se prizvuk ironije, pa i autoironije, kojima Žmegač, kao duhovni baštinik velikih majstora ironične forme, poput Karla Krausa ili Oscara Wildea, umije diskretno začiniti svoja razmatranja. Primjerice, kad se u eseju pod naslovom Kad počinje povijest detektivskog romana vraća noveli E. A. Poea Dvostruko ubojstvo u ulici Morgue, on kaže: „Smatram da se Poeova pripovijest može samo uvjetno staviti na početak niza detektivskih romana. Ili žešće rečeno: ako zažmirimo na jedno oko, ili oba.“ I nastavlja: „Zažmiriti moram i ja jer sam se u svojoj knjizi Književno stvaralaštvo i povijest društva (1976), dao zavesti nadrimitom o Poeovoj noveli.“ Autor ovdje posve opušteno ironizira vlastitu zabludu!

Paradoksi i artificijelnost

U njegovim zapisima mnoštvo je kulturnopovijesnih i antropoloških digresija, njegov je omiljeni spisateljski postupak ocrtavanje velikih lukova i spojnica između fenomena nastalih u različitim povijesnim razdobljima i društvenim okolnostima. Sve to očituje se kao blistava kombinatorika zadivljujućeg intelektualnog raspona. Digresije služe širenju i dopunjavanju kulturološke dijagnoze – primjerice kad u članku o povijesti i programatici bicikla donosi kratak ekskurs o automobilizmu, osvrćući se na automobilske strasti Maeterlincka i Prousta.

Važan je postupak u spisateljskoj strategiji Viktora Žmegača, koji se očituje i u Večernjim zapisima, isticanje paradoksa kao uobičajenih značajki kulturnih pojava. Primjerice, u vječnoj raspravi o odnosu prirode i kulture, zbilje i umjetnosti – izranja paradoksalni fenomen artificijelnosti. Tom specifičnom osobinom, nužnom sastavnicom kreativnosti i bezbrojnih manifestacija kulture, supkulture i ne-kulture, čovjekova se djela nameću prirodi, stvaraju novu „prirodu“. U krajnjoj liniji, paradoksalno, umjetnost više ne oponaša prirodu, već se priroda prilagođava umjetnosti. Na kraju eseja o artificijelnosti Žmegač s prepoznatljivim zadovoljstvom citira duhoviti aforizam Oscara Wildea: „Prva je obaveza u životu biti što je moguće više artificijelan. Što je druga obaveza, to dosad još nitko nije ustanovio.“

 Premda se ironično referira na primjere tradicionalne, banalne i kičaste artificijelnosti (poput stilizacije modnih hirova ili tetovaže na tijelima sportaša) – po svom duhovnom habitusu, kao intelektualac koji je čitav život posvetio kulturnoj dijagnostici, Viktor Žmegač u dubini duše priklanja se liniji kultivirane prirode u Wildeovu duhu, možda i u duhu artificijelnosti. Vjerujem da je Žmegač volio stvarnu prirodu, no ljudska kultura njemu je iznad svih njezinih čarolija i znamenitosti. Metaforičkim riječima: jahanje na lijepo rezbarenu drvenom konjiću draže mu je od jahanja na živom poniju.

Tema prirodnosti i artificijelnosti asocira na anegdotu iz života velikoga povjesničara umjetnosti Erwina Panofskog. U jednoj zajedničkoj noćnoj šetnji njegov mlađi kolega i prijatelj Gustav René Hocke zadivljeno je promatrao zvjezdano nebo. „Može li vas išta zadiviti više od pogleda na zvjezdano nebo?“ pitao je Panofskog. „Može“, odgovorio je hladno Panofsky, „to su djela ljudskoga uma, nastala u posljednjih pet tisuća godina.“ Tim djelima pripada i intelektualni opus Viktora Žmegača, kojega je samo mali dio, kao pars pro toto, sadržan u ovom fascinantnom kulturološkom brevijaru.