Poezijom oživljena Jurjevska

Činjenica je da više od pedeset posto stanovnika Hrvatske ne pročita ni jednu knjigu u godinu dana, i ta statistika itekako je porazna ne samo za književnike i izdavače nego i za svakoga tko vjeruje da književnost i umjetnost mogu biti način bilo kakve promjene. Poezija se, također je činjenica, daleko najmanje čita.

No možemo li razmišljati o formatima poezije koji će lakše dolaziti u izravnu komunikaciju s čitateljima i slušateljima?

Program je privukao brojne posjetitelje spojem poezije i glazbe

Dana 28. listopada održan je festival Zagreb, grad poezije, četrnaesti po redu, koji u Teatru poezije s velikim entuzijazmom organizira glumac Goran Matović. Oživljujući ulicu, pjesnike, poeziju – čini mi se da se i u nas, koji smo sudjelovali, spustilo toliko ljepote da i danima poslije nosimo taj mir u sebi. Dijaloge s neumrlim pjesnicima, uz mene, uspostavili su Goran Grgić, Sonja Manojlović, Boris Svrtan, Ana Maras Harmander, Nikša Marinović, Filip Vidović, Stanko Kovačić, Frano Dulibić i Goran Matović.

Put je krenuo od Muzeja grada Zagreba točno u podne. Brojna publika koja je iznenadila i mene jer čitanja poezije obično nisu tako posjećena, slušatelji i ljubitelji poezije različitih generacija (dakle, i mlađe i starije generacije, od studenata do umirovljenika) okupila se u muzeju. Goran Matović pozdravio je prisutne i potom najavio putanju: Jurjevskom ćemo hodati i govoriti poeziju, svoju i onih naših prethodnika koji su nas tom poezijom zadužili.

Jurjevska, kako je to objasnio Goran Matović, bila je zaista ulica koja kao da je bila žila kucavica poezije. Nakon uvoda Gorana Matovića, koji je upoznao s planom šetnje, i Frano Dulibić najavio je da će šetače na svakoj stanici čekati i njegov osvrt koji će povezati umjetnost, posebice slikarstvo, i navedene pjesnike.

U programu Zagreb, ni selo ni velegrad Matoševu poeziju govorio je Goran Grgić / Izvor Foto Novković  / Teatar poezije

Krenuli smo tako Jurjevskom i prvo mjesto na kojem smo zastali bilo je posvećeno A. G. Matošu, koji je stanovao na adresi Jurjevska 10. U kratkom programu Zagreb, ni selo ni velegrad Matoševu poeziju govorio je Goran Grgić, veličanstveno posvećeno i strasno, a glazbenu pratnju davao je Stanko Kovačić. Tako su s nama odjeknuli najpoznatiji Matoševi stihovi, od O, ta uska varoš, o ti uski ljudi do stihova Utjehe kose. Potom sam govorila posvetu Matošu, tražeći način na koji njegovi stihovi koje volim komuniciraju s mojima, stvarajući portal između vremena. U prometnoj Jurjevskoj sve se vrijeme dok smo govorili mnogobrojna publika natiskivala s obiju strana ulice.

Dolazimo uskoro pred kuću na adresi Jurjevska 25, u kojoj je živjela mlada glazbenica Evgenija Gojmerac, koju je posjećivao Ivo Andrić. Njihova korespondencija i fragmenti iz Andrićeva Ex Ponto pričaju posebnu priču ove tajnovite veze. Sonja Manojlović, jedna od naših poznatih pjesnikinja, govorila je pjesmu koja je savršeno korespondirala s Andrićevim stihovima. Spomenula je koliko je neobično da ispred tih lokacija, ispred kuća, govorimo o ljudima koji su zaista živjeli u njima. Kad je promet postao jako gust, glumac Boris Svrtan priuštio nam je sjajne trenutke, performans je trajao i iznenađivao nas u svakom trenutku, a Svrtan je čak zaustavio automobile da bi dovršio pjesmu. Prošao je i autobus, čak i traktor.

Potom smo se penjali dalje. Slikarica Anka Krizmanić stanovala je na adresi Jurjevska 37. Antun Branko Šimić bio joj je prvo suradnik, a zatim se i zaljubio u tu zanimljivu ženu. Goran Matović pronašao je neotkrivene tekstove Anke Krizmanić, u kojima progovara o ljubavi prema Šimiću, i o tome koliko ga je pogodila njegova smrt. Ana Maras Harmander govorila je rečenice Anke Krizmanić, Goran Matović govorio je Šimićeve stihove, a potom je Ana govorila i vlastite stihove. Na livadi preko puta kuće Anke Krizmanić, osjećali smo da se sa suncem poezija zaista provlači kroz nas.

Na broju 31a u Studentskom domu stanovao je Arsen Dedić, pa je to bilo mjesto za kratku posvetu njemu. Matović je govorio Arsenove stihove, podijelivši s publikom i to kako su zajedno radili predstavu prema stihovima Tina Ujevića. Nikša Marinović pratio je poeziju na gitari, a dok smo slušali Ne daj se, Ines čini se da nije bilo duše koja nije bila ganuta.

Branko Miljković krenuo je 1961. u smrt iz gostionice Pod starim krovovima preko Jurjevske prema Ksaveru. Kao i Šimić, imao je tada samo 27 godina. Nikša Marinov čitao je Miljkovićevu poeziju, a u dijalogu sa stihovima toga nevjerojatnog pjesnika ja sam pročitala vlastite. Filip Vidović zaključio je događaj emotivno pročitavši poznatu Miljkovićevu pjesmu Poeziju će svi pisati.

Nakon predivne šetnje kojom smo tako izravno komunicirali i jedni s drugima, i s pjesnicima prije nas, i s publikom, ali i s gradom – čini mi se da dugo nisam bila na smislenijem čitanju poezije. Ako postoji način da se poezija ponovno vrati čitateljima i slušateljima, to je, vjerujem, ispravan način i možemo biti zahvalni entuzijastima poput Gorana Matovića koji ne odustaju i poeziju uporno dovode među ljude, na ulicu.