Odsutnost novih paradigmi

Premda je 7. Bijenale slikarstva organiziran raskošno i ambiciozno, drsko mu je i licemjerno dati pridjev nacionalni i hrvatski, kad to nije. Bolje bi mu pristajalo ime Zagrebački bijenale i poneki uljez, jer nije nacionalnog, već zagrebačkog karaktera. Devedeset posto izlagača je iz Zagreba, uglavnom profesori i njihovi bivši studenti zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Samo su dvoje mlađih slikara s osječke Likovne akademije, izvrstan Mislav Tadić sa svojom slikom Dernek/Party na kojoj portretira prijatelje koje je pozvao na tulum na akademiji te intrigantna i provokativna Mirela Blažević sa svojih pet stripovski fragmentiranih slika s erotskim prizorima, naslova slikanih crvenom bojom, kao asocijacija na amsterdamsku Četvrt crvenih svjetiljaka. Još je samo Bojan Šumonja izvan Zagreba, pulski je slikar. Kao da splitska i riječka akademija i scena nemaju baš nijednoga kvalitetnog slikara, profesora ili studenta. Stoga mislim i znam da je Bijenale moralno korumpiran i služi samo za promociju slikarske vrhuške iz zagrebačkog HDLU-a i ALU. Na svih sedam bijenala sudjelovali su isti slikari, međusobno si dodjeljivali novčane nagrade i stjecali referencije za napredovanje u viša zvanja na Sveučilištu.

S otvaranja izložbe – rad Danka Jakšića

Osim glavnog postava u prstenu 42 od žirija izabrana slikara, šest pozvanih te sedamnaest litavskih slikara u izboru kustosa Remigijusa Venckusa u prizemlju izvanrednoga modernističkog arhitektonskog remek-djela Ivana Meštrovića, projekt Bijenala nudi i slikarstvo izabranih studenata diplomskog studija Slikarskog i Nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (opet Zagreb, a što je s drugim akademijama?) izložbu pod naslovom ALUZIJA u prostorima Hrvatskog inženjerskog saveza u Palači Vranyczany. I to je dobro. Treba mladima dati šansu da izlažu što ranije, da javno predstave svoje dosege. Tu je i izložba ART4ALL u inkluzivnoj umjetničkoj galeriji Art&CeRZe, a predstavlja najbolje radove korisnika Centra za rehabilitaciju, osoba s intelektualnim teškoćama, što također pozdravljamo. Dirljivo. Ima unutar projekta i murala slikanih po bolnicama koje je osmislila i realizira slikarica koja je na toj temi i doktorirala, Melinda Šefčić, a i murala pod naslovom Umjetnost življenja u suvremenim stambenim prostorima, projekt Park kneževa koji su realizirali slikari Jelena Bando Dodig, Tomislav Buntak, Fedor Fischer, Danko Friščić, Matko Vekić i Zlatan Vrkljan. Priređeni su i edukativni programi i radionice u okviru Bijenala za sva uzraste, što je također hvalevrijedno, danas često i nužno.

Obilna slikarska trpeza

Pripremljena je dakle obilata slikarska trpeza sa, sve u svemu, stotinjak autora. Likovna kritika može biti samo subjektivna, nikako objektivna, baš kao i izbor žirija 42 slikara u glavnom prostoru Meštrovićeva paviljona. Cijelu igru vodi suosnivač i realizator svih bijenala, slikar Tomislav Buntak. Predsjednik je HDLU-a, krovnoga ceha likovnih umjetnika i donedavni dekan Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, no i dalje vuče sve konce. Vjerujte, znam što govorim, bio sam tamo insajder 25 godina, dobro poznajem ustroj i ljude. Tako je i sada za Bijenale složio svoj selekcijski odbor koji je izabrao radove na izložbi, s njim kao predsjednikom. Tako su u žiriju koji je izabrao 42 slikara za izlaganje, među njima šesnaest mojih bivših studenata, bili on, Fedor Fischer, simpatičan dečko i dobar slikar, kojega je za asistenta na ALU doveo upravo Buntak.

Rad Borisa Guine

Tu su još radove birali umjetnica Martina Miholić, ujedno izvršna producentica Bijenala i uz Buntaka urednica kataloga Bijenala, potom uspješna i odlična slikarica Koraljka Kovač, grafičar i doktor antropologije, potpredsjednik ­HDLU-a Josip Zanki. U žiriju se našao i povjesničar umjetnosti, pametni, pošteni i nepotkupljivi Željko Marciuš. Zanki je doveo litavskog kustosa i njegove slikare iz Vilniusa, jer je tamo odlazio na Erasmusove razmjene studenata i profesora. Premda su litavskog podrijetla veliki avangardni američki umjetnici Jonas Mekas, George Maciunas i meni jedan od najdražih modernih slikara, Mark Rothko, to ne znači da su i suvremeni litavski slikari dobri. Ne bih ih komentirao i uzimao prostor i vrijeme na njih, ne zanimaju me. Loši su. Žiri je odabrao profesore slikarstva na ALU, sve iz Buntakove interesne grupe: Zoltana Novaka, Matka Vekića, koji samostalno izlaže u galeriji Canvas koja usko surađuje s ALU, Danka Friščića, te mlađeg profesora Pavla Pavlovića.

Rad Marka Zemana

Već viđeno

Svi su oni izvrsni slikari, dapače, s prvom trojicom bio sam dobar prijatelj, napisao sam im pregršt afirmativnih kritika i predgovora, radeći na njihovoj afirmaciji. Posljednji je bio i moj student. No u njihovim radovima nema pomaka, sve smo to već mnogo puta vidjeli. Tako i slike Pavla Pavlovića Ploca, iznimnog talenta, čije su slike Good looking Brenda i Neobičan slučaj pravo pripovjedno i zagonetno čudo. Tu je i siva eminencija Odsjeka, akademik Zlatan Vrkljan – ugledan i cijenjen slikar, iako s fijaskom na Venecijanskom bijenalu, gdje je prošao potpuno nezapaženo – s nekoliko monokromnih slika većeg formata slikanih enkaustikom pod naslovom Humori, uvijek iskušavajući sve moguće slikarske mogućnosti, a takve je monokrome u tri primarne boje naslikao ruski avangardist Aleksandar Rodčenko davne 1919. Nema drugog Zlatana, Vehabovića, zvijezde i jednog od najistaknutijih slikara mlađe generacije, zašto, ne znam. Izlaže tri slike i umirovljeni profesor Željko Lapuh, svoje odavno viđene i već dosadne ljudske figure koje slave život i ljubav u prepoznatljivu mu stilu, ali uvijek iste, bez pomaka. Sve muški profesori. Privilegirana „moćna gomilica“, a uz njih idu u izbor i njihovi bolji studenti, poput dokazanih i pouzdanih Luke Kuševića, Andreja Tomića, Josipa Tirića i sjajnoga Marija Romode, čijih je pet slika ciklusa Neon portal 1 među najboljima na izložbi. Među najboljima su i tri golema portreta slikana žarkim otvorenim svijetlim bojama Marka Zemana. Nema profesorice Ksenije Turčić, ni njezinih studenata, poput Katrin Radovani, stasale u odličnu slikaricu i umjetnicu.

Oscilacija u kvaliteti

Namjesto dosadnih i nezanimljivih, a očito nečijih protežea, Viktora Daldona, Michaele Rašica s njezinom Gozbom, Ive Zagode, Dina Topolnjaka, Domagoja Rogine, Anabel Zanze, Dine Jakšić Pavasović, Marine Mesar Oko s njezinim stripovsko-popartističkim triptihom Intuitivno znanje – mudrost i strategija, dva najbolja prijatelja, Mihaela Bađuna sa stripovskom horizontalnom trakom Bakina priča, Johna Miličića i njegove Šume, prosječnih do loših djela koja spuštaju kvalitativnu razinu manifestacije, radije bih vidio što su u posljednje dvije godine stvorile izvrsne slikarice Sibel Latin, Marija Koruga, Martina Grlić, Jasmina Krajačić i iznimna, briljantna Ivona Jurić. Možda se nisu ni javile, a možda su i odbijene, ne znam, ali znam da bi držale višu kvalitativnu razinu i izložba ne bi toliko oscilirala u kvaliteti.

No dobro je da ima i lošijih djela jer bolje ističu izvrsna, a to su redom triptisi Gorane Težak (Loading... smisao života), standardno dobra Anita Kos, dokazani Stjepan Šandrk i Grgur Akrap. Njegova supruga Mia Matijević Akrap izložila je osvježavajući segment izložbe, odlično oslikane keramičke vaze, no slike na platnu znatno su slabije. Osvježenje je i prostorna slika/instalacija Unutarnje refleksije Marte Živičnjak. Sa stropa vise konci s plavim akvarelom na papiru slikanim krajevima ponad bijeloga jastuka na niskom postamentu. Zanimljiva je Monika Meglić sa svojim tužnim autoportretima ciklusa Dubrava blues u šarenim interijerima novog stana u kojemu je živjela u doba korone, daleko od prijatelja i kolega iz napuštenoga skvota Medike. Ugodno je iznenađenje atmosferičan sivo-bijeli neobarokni prikaz interijera nekog hrama, crkve ili knjižnice sa skulpturama, triptih Deus ex machina Helene Schultheis Edgeler. Dobra je slika Maše Barišić Izvedba, koloristički besprijekorna: dvije djevojke i dva mladića iscrpljeni spavaju na krevetu u raznim položajima. Slikarica kao da je preslikala fotografiju slavne američke fotografkinje Nan Goldin, umorna mlada tijela nakon orgijastičkog tuluma.

Bez iznenađenja

Kvalitetne su i slike Šume Mirne Kutleša, Grandovac, tirkizni pejzaži Natalije Borčić i slike Ariane Herceg, a posebno se vrsnoćom odlikuju radovi Mohamada Davida Shreima, Vulkan Šimuna Tolića, slikan glazurom na keramici, te izvanredna Valentina Supanz Marinić sa svojim ciklusom Mladost i sloboda. Izvanredan je i Zid pouzdanog i iskusnog Predraga Todorovića. Šest pozvanih slikara, Jadranka Fatur, Zlatko Keser, Igor Rončević i Miro Vuco umirovljeni su profesori ALU, Robert Šimrak djelatan, a posebno mi je drago da su pozvali i sjajnoga slikara Borisa Guinu, koji je završio akademiju u Londonu, gdje je dugo i živio, a sada je doma u Zagrebu. Nekako je nestao s radara, i sad mu vidim sliku među pozvanim slikarima, vrlo dobru kao i uvijek. Miro Vuco, profesor kiparstva, dao je triptih (mnogo je slikara izložilo triptihe), apstraktne slike na tragu gestualnog ekspresionizma, površina prekrivenih gustim, sočnim, kaloričnim slojevima impasta mnogih boja. Akademik Keser izložio je dvije meni slabije svoje slike, tek tako, jer je taj slikarski i pedagoški dijamant stvorio mnoštvo izvanrednih ciklusa i djela. Šimrakove tri slike iz ciklusa Purgatorij monumentalne su, impozantne, među najboljima na izložbi. A najbolji je triptih umirovljene profesorice crtanja studentima prve godine, odavno znano, najbolje hrvatske hiperrealistice. Upravo je naslikala tri slike iz svog radnog okruženja, tzv. akt-sale sa sata crtanja: bijeli kostur, stari, sijedi ženski model iza kostura te studenta koji sjedi i promatra. To je tako savršeno naslikano da je zapravo dodatna profesoričina lekcija kako bi tehnički trebalo slikati. Naravno da na ovakvoj obilatoj izložbi bez koncepta već kao demonstracija individualnih identiteta ima svega i svačega i da kvaliteta oscilira.

Nema iznenađenja, većinu autora znamo, a mnoge smo slike već vidjeli na samostalnim izložbama, a da budemo zajedljivi, mnoge smo vidjeli i kod stranih, svjetski relevantnih slikara. Tako one najboljeg pulskog i istarskog, a i jednog od najboljih hrvatskih slikara Bojana Šumonje, čiju smo famoznu sliku ružičastih flaminga u šumi cijenili, potom crvene slike doajenke, najveće živuće hrvatske slikarice u devetom desetljeću života Biserke Baretić, čijoj sam retrospektivi napisao hvalospjev. Sve u svemu, čini se da, nakon slikarskog booma devedesetih s pojavom mnogih mladih figurativnih slikarica i slikara realizma, generacijski na području slikarstva situacija, ako već nije u padu, sigurno stagnira. Sve smo već vidjeli, nema novih paradigmi, ničega novog u zagrebačkom slikarstvu ni pod kapom nebeskom.