Obredi odrastanja u kibucu Beit-Nir

-

Teško je prisjećati se; što smo aktivniji, to slabije pamtimo događaje iz davne prošlosti; ona je ionako oduvijek bila tek odskočna daska za neku nejasnu budućnost, uvijek negdje iza ugla. Ali ipak! Sjećam se Šloma, profesora povijesti u srednjoj školi, koji je bio nešto poput lokalnog kroničara. Redovito je izbjegavao strane volontere, predbacivao im da ne znaju ništa, da im je mozak ispario od previše trave i hašiša i da su ionako samo u prolazu. Prema njemu Šlomo je bio drukčiji: razgovarali su o povijesti, knjigama i muzejima, raspravljajući dugo u noć uz šalicu čaja na trijemu ispred male obiteljske kuće u kojoj je živio sam sa ženom, otkako se kći Rula odselila od njih i udala za Ida.

Mladi Dino Milinović na Via dolorosa u Jeruzalemu  / Privatni arhiv

Ido je bio dobroćudni arheolog amater, guste plave kose, širokih ramena i dlakav od glave do pete. Pokazao mu je podzemne prolaze što su ih judejski ustanici izdubili u stijenama škriljevca prije dvije tisuće godina, skrivajući se od Rimljana. Puzali su potrbuške kroz tunele jedva dovoljno široke za čovjeka, a on se pitao što bi bilo da se sada uruše i zatrpaju ih. Poslije bi mu Ido pokazivao svoju numizmatičku zbirku, kovanice s likovima Heroda ili Augusta i pričao mu ustaničke priče iz davnine. S vremena na vrijeme rastužio bi se i priznao da mu nedostaje Rula, koja se odselila k njegovu najboljem prijatelju, nekoliko kućica dalje. Onda bi slegnuo ramenima i odmahnuo rukom, kao da želi reći da to nije ništa prema strahotama koje su pretrpjeli njegovi davni sunarodnjaci, što od Rimljana, što od drugih osvajača.

Najljepša cura u kibucu

Kada sam o našim podzemnim istraživanjima izvijestio profesora Šloma, rekao je da je njegov bivši zet doduše simpatičan momak, ali da mu nedostaje pokoja daska u glavi; čini se da nije zamjerio kćeri što ga je ostavila. Uostalom, u kibucu takvi primjeri nisu bili rijetki, premda nitko nije javno propovijedao slobodnu ljubav ili obezvređivao obitelj; možda je to bilo zbog malog broja od jedva tristotinjak kibucima koji su se međusobno odveć dobro poznavali, pa su se tako s vremenom uspijevali i zasititi jedni drugih. Šlomo je imao i mlađu kćer, Sigal, koja je među stranim volonterima bila na glasu kao najljepša cura u kibucu. Priznala mu je da ide studirati na sveučilište u Jeruzalem i da se ne namjerava vratiti. Bio je to čest slučaj s mladima u kibucu, gdje su mogli birati između rada na polju, u kuhinji ili u draguljarnici. Njezina sestra Rula radila je u draguljarnici, koja je bila nadaleko poznata, ali ako si bio ambiciozan, u kibucu nisi mogao napredovati dalje od nadglednika u tvornici narančina soka. To je dobro znao Avi, koji ga je zvao da u slobodno vrijeme trenira njihovu košarkašku ekipu, vjerojatno zato što je bio do ušiju zaljubljen u njegovu sestru. Na jednoj su od rijetkih zajedničkih fotografija iz tih dana sestra i on u zagrljaju, na tratini ispred kolibe u kojoj su stanovali volonteri. Na licu im titraju široki, zadovoljni osmijesi. Na poleđini fotografije sestra je zapisala, u prepoznatljivoj majuskuli nalik na klinasto pismo: „Zar ne da nam je u kibucu bilo lijepo? Svi su nas voljeli.“

Iskrena znatiželja i poštovanje

Istina je, u kibucu su ih doista prihvatili. Pomoglo je i to što su bili jedini volonteri iz neke socijalističke zemlje. Kibuci su svojedobno nastali kao zajednice u kojima je trebala zaživjeti ideja društvene pravde i jednakosti, o čemu će tako uvjerljivo i toplo u romanima pisati Amos Oz, čije će djelo upoznati znatno kasnije, jednom ga čak i vidjeti, za posjeta Zagrebu. Tko zna, možda su se Amos i on toga ljeta mimoišli, možda ga je i upoznao – kibucimi sa svih strana Izraela često su se posjećivali – možda je upravo on bio uzor za Avija, umirovljenoga Mossadova obavještajca, koji pomaže Nikoli Seljanu pronaći izgubljenog brata u romanu Tamo gdje prestaje cesta iz 2007. U svakom slučaju, naklonost, na kojoj su im drugi volonteri mogli samo zavidjeti, ne može objasniti drukčije nego kao odgovor na iskrenu znatiželju i poštovanje koje su on i sestra iskazivali domaćinima, dajući im do znanja da nisu došli u kibuc samo zato da zaliječe ljubavne rane ili prebrode apstinentske krize, što je bila česta dijagnoza među volonterima. Bilo im je lijepo i uživali su; čak ni naporan rad u tvornici narančina soka nije umanjio dobro raspoloženje. Sav umor nestao bi u trenu kada bi se spustili na bazen, koji je bio središte društvenog života u kibucu, i mjesto gdje je svatko mogao naći simpatiju.

U priči o Geueli nedostaju leteći tepisi, pećina s blagom i duh iz boce, ali ona svejedno sadrži sve mirise i okuse Orijenta koji su mu nekoć bili obećani u knjigama i filmovima. I to hitro, vižlasto tijelo u njegovim rukama, orošeno znojem, i te vruće noći na rubu pustinje, oni su nagrada za godine priprema, iščekivanja i maštanja, za sve željene, a nedoživljene ljubavi, za kilometre koje je prevalio na svojim lutanjima

Geula je imala velike, zelene oči koje su na suncu svjetlucale poput smaragda; malena i vitka, obigravala je u vodi oko njega poput vidre, razigrana i svjesna želje koju je u njemu probudila. Navečer su završili u jednom od malenih bungalova na drugom kraju kibuca, domu za djevojke i dječake koji su navršili šesnaest godina i stekli pravo na samostalan život, što dalje od roditelja, koliko je to u kibucu uopće bilo moguće. Bio je to njihov obred odrastanja, zamišljen da što prije sazriju. U toj priči nedostaju leteći tepisi, pećina s blagom i duh iz boce, ali ona svejedno sadrži sve mirise i okuse Orijenta koji su mu nekoć bili obećani u knjigama i filmovima. I to hitro, vižlasto tijelo u njegovim rukama, orošeno znojem, i te vruće noći na rubu pustinje, oni su nagrada za godine priprema, iščekivanja i maštanja, za sve željene, a nedoživljene ljubavi, za kilometre koje je prevalio na svojim lutanjima – od prvog poljupca jedne ljetne večeri na plaži u Mimicama – koji su ga naposljetku doveli do skromne sobe na rubu kibuca. Ipak, taj zanos ne traje tisuću i jednu noć; već nakon tjedan dana zajedničkog života zaboravlja da je u jednom trenutku bio spreman mijenjati svoj prepucij samo da još jednom vidi Geulu kako pleše za njega, kao nekoć Saloma za Heroda. Želja u njemu je splasnula; po tko zna koji put, iza noći provedenih u opijenosti, slijede zasićenost i praznina. Čini mu se kao da je svijet sazdan od nepomirljivih principa – duha i materije – koji vuku svaki na svoju stranu; na jednoj je dlakavi Prijap, Dionizov drug, stalno u potrazi za zemaljskom hranom i sokovima, kao u onoj Begovićevoj erotskoj fantaziji u kojoj prvi puta susreće riječ sikilj (dok je izgovara, čini mu se da čuje palucanje jezika na mokroj koži među ženskim bedrima). Na drugoj strani je veliko plavetnilo neba i osjećaj da ga nešto vuče prema gore, gdje se sve čini mirnije i trajnije, neprolazno. Osjeća da u njemu prebivaju i Narcis i Goldmund, likovi njemu najdražega Hesseova romana.

Misterij nastanka
jedne fotografije

Veliki Tizian dočarao je tu kroničnu podvojenost duše na jednoj od svojih najljepših slika, na kojoj dvije mlade, jednako lijepe žene predstavljaju svetu i profanu ljubav. Sveta ljubav u njegovoj je interpretaciji naga, ali i uzvišeno nedostupna, zaokupljena svojim poslom, dok je ona svjetovna odjevena u bogate, grimizne haljine i gleda u nas oholo, izazivački, kao da nas zove da joj se pridružimo u slici, obećavajući neslućena zadovoljstva. Vidim ga na još jednoj fotografiji iz toga vremena, u vojničkoj kaki košulji i kratkim hlačama, kako se smiješi kameri na Via dolorosa u Jeruzalemu. Tko je napravio taj snimak, koji je tek godinama poslije vidio prvi put na zidu majčina stana u New Yorku, s drvenim okvirom kakav više priliči ikoni? Ni on ni sestra nisu imali fotoaparat; Kevin, Englez koji je dotad putovao s njima po Izraelu, napustio ih je prije nego su stigli u Jeruzalem. U svakom slučaju, misterij nastanka te fotografije dostojan je mjesta na kojemu je snimljena: u pozadini iza njega vide se dućani sa suvenirima za pobožne hodočasnike – rupci s likom Krista i apostola, knjige, vodiči, kaleži, križevi, bočice s blagoslovljenom vodom, čitava lepeza religijskog kiča koji u Jeruzalemu ipak znači nešto drugo. On je mlad, u naponu snage, vratne žile i mišići lagano su zapeti, zubi bijeli, a oči širom otvorene i pune samopouzdanja upijaju svijet oko sebe. Kristova ruka, s rupca razapeta u pozadini, zaštitnički se spustila nad njegovu glavu, kao da je upravo dobio poziv da ga slijedi, da bude njegov novi učenik. Tko je snimio tu fotografiju?

...  (nastavlja se)