Ni u stvarnosti ne znam što je zona komfora, u pisanju još manje

Robert Perišić jedan je od naših najčitanijih i najzanimljivijih pisaca. Sada već kultni roman Područje bez signala postao je i hvaljena serija, a autor se ove godine javio sjajnim romanom Brod za Issu (Sandorf, 2023), koji je krajem listopada ovjenčan nagradom Predrag Matvejević za 2023. godinu. Roman je to koji na potpuno drukčiji način priča i o davnoj povijesti i o sadašnjosti, o ekologiji, odnosima prema životinjama, ali i ljudima.

Snimio Josip Regović / PIXSELL

Roman se razlikuje od svega što ste dosad pisali. Usudila bih se reći da se razlikuje od svega što se piše u Hrvatskoj i susjednim zemljama i da je ovim romanom otvoreno nešto sasvim novo i uzbudljivo. Smatrate li da je nužnost pisca da sam sebe izmiče iz svojih zona komfora?

Vjerojatno, ali nije to, barem kod mene, stvar nekih odluka… U biti, ne vidim nikakve zone komfora, što se mene tiče, ni u stvarnosti ne znam što je to, u pisanju još i manje. Možda zato ne pišem brzo, kad razmislim. Uopće ne znam nešto na brzinu natipkati, valjda nemam tu rutinu, tako da mi nije problem izaći iz zone komfora – kad je baš i nemam.

Kako se uopće dogodilo to da napišete ovaj roman i kada je došla ideja? Koliko vam je trebalo da ga napišete? Što je vama osobno bilo bitno novim romanom napraviti i reći?

Bavio sam se pet godina time. Prvo sam otprilike godinu dana pisao nešto od čega je jako malo ostalo u romanu jer to se događalo na otoku Visu, ali ne u Issi nego u sadašnjosti. Okidač za kasniju priču, Brod za Issu, bilo je to kad sam čitajući, istražujući, došao do saznanja da su stari Grci, koji su kolonizirali Issu, donijeli sa sobom takoreći „dijelove prirode i krajolika“ kakav poznajemo.

I onda vas je to povuklo na pisanje ove priče…

To je otvorilo drukčiju percepciju. Ako je, na primjer, netko donio vinsku kulturu, vinograde – bili to Grci ili ne – onda nam je trag tih ljudi stalno pred očima, i njihovi „ostaci“ nisu tek samo neke iskopine. Svuda su tragovi, nečiji. Pomislio sam kako bih o tome trebao napisati roman, o tome svemu zajedno, premda mi je isprva bilo nejasno kako to staviti u prozu.

Rekla bih da je nada nešto što vas kao pisca zanima oduvijek. Ipak, Brod za Issu otišao je dalje od vaših prošlih romana. Roman je to u kojem nježnost i povjerenje u prirodu zapisuju radnju. Prije svega nježnost…

Drago mi je takvo čitanje. Valjda da, nada.

Pišući o prošlosti moguće je učiti što nam je činiti u budućnosti. Zašto baš Issa, točnije Vis? Mogao je to možda biti bilo koji drugi otok, mjesto, pa čak i vrijeme? Odabirete vrijeme kada je civilizacija tek u počecima, 4. stoljeće prije Krista. Jeste li na neki način htjeli pokazati koliko se možda, ipak, nismo daleko odmaknuli od nekih postavki, a pritom smo pobjegli daleko od prirode.

Issa je mjesto radnje – pa i vrijeme radnje – koje je odabrano jednostavnom logikom bivanja na tom mjestu, određene povezanosti, premda uglavnom privremene, ali meni važne. Izbori u romanu se „događaju“, kao i priča romana – nije sve to odjednom i unaprijed zamišljeno jer bi mi takvo nešto bilo potpuno nemoguće zamisliti kao plan i „nacrtati“ unaprijed.

Kakav je bio proces pisanja? Jeste li imali jasnu strukturu?

Ne znam kako drugi rade, ali meni je prirodno da se roman „događa“, da se otvaraju nove razine i portali koje nisi imao u vidu dok nisi došao do neke točke priče, jer ne možeš to znati, i onda skreneš na put za koji nisi znao da postoji. Mislim, to je za mene razvijanje romana, ne neko ispunjavanje unaprijed smišljene sheme, što onda i dulje traje, ali kod mene je to istraživanje, kad pogledam Brod unatrag, osnovni proces. Jer i kad imam plan, promijenim ga znatno putem.

Izd. Sandorf, 2022.

Mačke su osebujne, čak i kad ih pripitomimo. Ili kako ste sami to naveli, one pripitome nas. Otkuda i zašto Miu? Zašto vam je bilo važno ispričati životinjske priče?

Dakle, unutar tog događanja romana mačke su bile inicijalne jer sam shvatio da su stari Grci u tom razdoblju, prije 2400 godina, distribuirali mačku kao vrstu diljem Mediterana (a upravo su tada osnivali i Issu). Govorimo o pripitomljenoj mački, ovoj koju imamo doma, koja je uvezena sa sjevera Afrike, jer europska mačka nikad nije pripitomljena – živjela je u šumama i s vremenom je istrijebljena, osim u Škotskoj, gdje je još nekoliko stotina primjeraka. Vrijeme uvoza otprilike je određeno na osnovi antičkih zidnih slika na kojima se prvi put vidi mačka u domaćem ambijentu. To su novija saznanja jer se prije mislilo da je pitoma mačka dopremljena u Europu još kasnije, zbog toga što nisu pronađene u Pompejima, gdje je vulkan „dokumentirao“ više-manje sve što su imali. No nije se vodilo računa o tome da su sve mačke pobjegle iz Pompeja, što se, po svemu sudeći, dogodilo. Naknadno su, relativno recentno, naime, u jednom vrtu pronađeni ostaci mačke koja je zakopana prije katastrofe, što znači da su ih imali. Navodim tu priču koju u romanu detaljno ne objašnjavam, premda se na nju referiram.

Na kraju, tu je i Mikro, magarac? Jesmo li danas zaboravili na plemenitost, ali i radnu snagu tih životinja u svim tim vremenima?

Magarac se dogodio u priči, pojavio se kao lik i dobio važnu ulogu. Magarac je silno važan za mediteransku civilizaciju, a i više od toga. Životinje su unijele u priču ono trajno jer – nakraće rečeno – stari Grci su s Visa nestali, a mačke su ostale. A ako zamislimo da su to prve mačke na Jadranu i na našem teritoriju, i šire (gledajući prema unutrašnjosti kontinenta), što je moguće uz pretpostavku da je Issa bila prva kolonija na istočnoj strani Jadrana – onda se tu otvaraju fascinantne slike iz te duboke prošlosti. To me povuklo u priču, i u sasvim solidan labirint istraživanja, s jedne strane istraživanja tema i podataka, s druge strane istraživanja kao pisanja jer trebalo je naći strukturu za tu nesvakidašnju priču romana.

Vjetropir je drukčiji, poseban glas, biće koje nekako gleda i samo vrijeme. Što ste htjeli postići jednim takvim gotovo mitskim, svevremenskim, svevidećim bajkovitim pripovjedačem?

Određeni „osjećaj za život“, koji u romanu zadobije prvobitno tehnički entitet – u nastavku na prethodni odgovor – možda je ono što se u romanu nastoji dati kao unutarnje događanje, a to je i ono što, valjda, može motivirati u širem smislu ekološku brigu, inače okoštalu u frazi. No čim se ovako, izvana, govori – odmah sam sebi zvučim frazerski. To je problem s govorom o ekologiji. U romanu se takve riječi u biti ne spominju nego se iznutra pokušava razviti osjećaj koji je i emocija i briga. Kad ljudi uzimaju brigu bez emocije, onda im to postaje teret i apstrakcija. Tako je i s radom, pa i s pisanjem. Nije „ekološka briga“ neki posebni rezon, nije to nikakva izdvojena aktivnost, nego može biti samo opći osjećaj, barem mi se tako činilo dok sam pisao, to jest nekako se tako događalo u romanu.

Roman propituje i odnose pojedinca i sustava. Roba i vlasnika. Životinje i čovjeka koji je iskorištava. Koliko je sloboda danas koncept o kojem i dalje ne znamo suvislo raspravljati?

Ropstvo je pitanje odnosa prema živome kao prema stvari. To je izrazito široka tema i na koncu vodi i do odnosa prema zemlji, moru, prirodi, životinji. Pa i drugom čovjeku. Pa čak i prema sebi. Sve to, u logici mišljenja koja je „vlasnička“, može postati stvar. To je glavni razlog za temu ropstva u romanu.

Klimatske promjene sada su već nešto što shvaćamo ozbiljno, i nisam sigurna hoćemo li se moći izboriti za neki pametniji svijet. Vaš roman na potpuno drukčiji način upozorava na ono što nas čeka. Možemo li danas, kada smo na korak do nepovrata, ipak promijeniti smjer? Imamo li još uopće luksuz misliti da je izbjegavanje ekološke katastrofe moguće?

Teško je tu biti optimist, a nije baš ni pametno, jer je to gotovo isto što i zanemarivanje ne samo opasnosti iz budućnosti nego i onoga što je već počelo. Ali nakon što se nešto mnogo puta ponovi, ljudima počinje zvučati kao fraza.