Nenadmašni varalica Baptinus u Dubrovniku

„U ovom našem vremenu (za koje se misli da je posljednje) pojavljuje se među sitnim ljudima jedna bolest, od koje ljudi, kad od nje obole, odmah zažele biti gospoda, vitezi, i plemići prastaroga roda“, piše Hans Christoph Grimmelhausen u svom opsežnom, beskrajno duhovitu romanu Simplicius Simplicissimus, u kojem živi životom Melchiora Sternfelssa, nenadmašnoga studenta-skitnice, objavljenu 1669. Malo je onih koji su pročitali to djelo, no još je manji broj onih koji znaju da se u Dubrovniku potkraj 15. stoljeća pojavio Melchioru sličan sudrug i da je o njemu nevelik tekst-romančić na latinskom jeziku napisao i u Veneciji (?) objavio Frano-Lucijan Gondula, najavivši u naslovu i predgovoru da je to pripovijest pod naslovom Baptistin (što bi se reklo Krstinić, ili nekako slično), koja govori o „smiješnoj prevari“ nekog probisvijeta, naizgled ugledna Baptistina Fergosi­ja, koji je izigrao i nasamario, dakle namagarčio, veći broj ugled­nih Dubrovčana toga vremena.

Ilustracija prvog izdanja romana
Simplicius Simplicissimus, 1669. / Izvor Wikipedia

Ta knjižica, prvi roman(čić) takve vrste u hrvatskoj književ­nosti, osim te pripovijesti sadrži posvetu Franji Delfinu, zatim pet latinskih distiha uglednog Ilije Lamprice Crijevića (Lampridiusa Cervinusa) o značenju tog Gondulina (Gundulićeva) djela te dugo (72 retka) Gondulino pismo Lamprici.

Tko je bio taj vješti prepredeni varalica? Bijaše to neki Tali­jan Antonio Moglia, koji se, došavši u Dubrovnik, pod imenom Baptinus izdavao za sina uglednoga genoveškog kneza Perina, kojem je niz godina bio vojnik-plaćenik. U Dubrovnik je prispio 1489. u pratnji brojnih slugu i svakovrsnih drugih pomagača. Elok­ventan, spretan i umiljato drzak, uspio je svu tadašnju otmjenu du­brovačku elitu uvjeriti u svoje veliko bogatstvo, sućut njihovu budeći mamcem priče da mu u domovini prijeti velika opasnost, koja međutim neće dugo trajati jer će mu u pomoć doći francuska voj­ska i brodovlje i ponovno ga vratiti na vlast, a on će nekoga toga svima koji su mu pomogli bogato, višestruko uzvratiti.

Iskoristivši lakomost dubrovačke gospode – a kako piše Aulo Gelije: Avaritia omnia vitia habet – Baptinus je tri mjeseca „kao pravi knez“ živio na njihov račun. Kada je naslutio da će sve postati gusto, uspio je nekažnjeno, kako se kaže, pokupiti šila i kopita, i nestati sa svim posuđenim novcem, otmjenom odjećom i luksuznim namještajem, ostavivši iza sebe zaprepaštene i posramljene žrtve svoje prijevare, izložene zluradom podsmijehu onih koji nisu imali pristupa tom tako uglednu gostu.

Prašina koja se pritom digla pomiješala se s prašinom stoljeća pa tako među arhivskim dokumentima iz toga vremena nema ni traga o tom događaju, dostojnu onog već spomenuta Simplicissimusa ili pak onog nenadmašnog lupeža Pabla, o kojem piše Francisco Gomez de Quevedo y Villages, s kojim se treba složiti „da je veći užitak upoznati živote probisvijeta, živo opisane, negoli ostale izmiš­ljotine od veće važnosti.“

O tome tko je bio taj Antonio Moglia vjerojatno nećemo nikada ništa doznati, baš kao ni Šime Jurić, koji nije ništa znao ni o tome tko je Frano-Lucijan Gondula onda kada je u Nacionalnoj napuljskoj knjižnici Vittorio Emanuele III. pronašao Gondulinu knjižicu Baptinus, kao jedini dosad poznat primjerak. Gondulin / Gundulićev latinski jezik, piše Jurić, kao i njegov stil „nije elegantan, osjeća se da s mukom slaže rečenicu“, ali usprkos tomu (ili možda upravo stoga) ima svoj osebujni izraz, dodajući da autor „iznoseći ovaj gorkošaljivi (fabellam ameridiculam)“ događaj nastoji biti potpuno objektivan, opisati „stvar točno kako se zbila“ ču­deći se samo „zaslijepljenosti i lakoumnosti svojih sugrađana, kao da su svi bili opijeni nekakvim magijama i žali samo što je drski varalica otišao nekažnjen, kad mu se prohtjelo, i sad se može hvalisati, da je cijeli grad obmanuo.“

Tko je pak Frano-Lucijan Gondula / Gundulić doznali smo čitajući 5. svezak neprocjenjivo važna djela Vlastela grada Dubrovnika Nenada Vekarića. Frano-Lucijan bio je sin dubrovačkoga kneza Ivana Gondule (oko 1420–1489) i Margarite Gondula (oko 1432–oko 1508). Dvaput se ženio. Prva žena, udovica Stjepana Nikolina Resti, umrla je godinu dana nakon vjenčanja s njim. Imao je izvan­bračnu kćer Dživanu i izvanbračnog sina Grgura. I sam je živio prilično pustopašno pa je 1472. s nekoliko plemića bio optužen zbog nekih nepodopština za vrijeme karnevala. Znao se i potući i vrijeđati druge. Prijetila mu je i kazna od tri mjeseca tamnice bude li u inozemstvo slao povjerljive podatke političke naravi. Triput je bio zatvaran zbog dugova. Možda se družio i s rečenim Antoniom Mogliom pa je zbog toga cio taj slučaj bio zataškan. Nasljednik mu je, prema oporuci, bio brat Jeronim, pradjed slavno­ga našeg pjesnika Ivana Franova Gundulića.

Način života i ćudljiva narav zacijelo ga je pod stare dane nagnala da se opet prihvati pera i počne pisati, što je i prije činio bez većeg uspjeha, premda se kretao u krugu vrlo ugle­dnih suvremenika. Baptinusa je pisao da se nečim zaposli ili da zlobno zabavi svoje sudrugove, među kojima je zasigurno bilo i on­ih koji su nasjeli na priče lukavoga Talijana. Možda je to činio i zato da ih opomene imajući s podsmijehom na umu ono što uklesano stoji u carinarnici (palača Sponza) Dubrovačke Republike: FALLERE NOSTRA VETANT, ET FALLI PONDERA (Naši nam utezi ne dopuštaju va­rati ni biti prevarenim). Kao što i vidimo i znamo – nije uvijek baš tako.