Nebeski maraton

Novu, 68. sezonu Slovenskoga mladinskog gledališča, kojoj je slogan „sezona ljubezni in teh stvari“ (sezona ljubavi i tih stvari), otvorili su Anđeli u Americi u režiji Nine Rajić Kranjac (1991), jedne od najuspješnijih slovenskih redateljica danas. O uspjehu svjedoči niz nagrada koje je osvojila u kratkoj karijeri, uključujući Grand Prix Mila Trailović na 56. BITEF-u 2022. za četverosatnu predstavu Solo (2021). U tom se autorskom komadu bavi upravo uspjesima koje je nanizala na samu početku karijere, očekivanjima koja osjeća da treba ispuniti zbog toga, životu, razumijevanja vlastitog stvaralaštva, ali i kazališne umjetnosti općenito. Njezina režija podudara se s onom Tomija Janežiča – višesatne, maratonske predstave čiji izvedbeni prostor nadilazi granice kazališne zgrade, neobična uporaba dim-mašine kojom kao da se kadi publika i prostor, što istovremeno povećava i smanjuje iluzionizam izvedbe. Improvizacija je možda jedan od najvažnijih segmenata izvedbe takva tipa teatra, a prema tome i glumačka intuicija i spremnost na takav proces rada, nekmoli na višesatnu izvedbu.

Anđeli u Americi: gay fantazija o nacionalnim temama (1991) drama je američkog dramatičara i scenarista Tonyja Kushnera (1956), koja se sastoji od dva dijela, Približavanja milenija i Perestrojke. Dramska radnja smještena je u SAD za vrijeme osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme izbijanja epidemije AIDS-a. Sama drama prilično je kompleksna, bogata metaforama i simbolima kojima se tematizira (homo)seksualnost i (auto)homofobija, onodobna politička situacija i duh vremena, bolest i smrt, ljubav i smisao života. Jedna od zanimljivih autorovih intervencija jest da glumci u predstavi tumače više likova, što je jasno naznačeno i u didaskalijama, čega se pridržavao i ovaj glumački ansambl. Redateljica je, uz dramaturšku podršku Dine Pešuta, odlično prenijela Kushnerov tekst gotovo u cijelosti, s vrlo malo intervencija u šestosatnu predstavu koju izvanredno nosi glumački ansambl Mladinskog u sastavu: Primož Bezjak, Damjana Černe, Nataša Keser, Boris Kos, Klemen Kovačič, Anja Novak i Stane Tomazin. Uz slovenski ansambl, gostujući su glumci Jerko Marčić i Adrian Pezdirc, koji nosi glavnu ulogu Priora Waltera, homoseksualca oboljela od AIDS-a koji tijekom predstave doživljava halucinacije i vizije.

Energija koja proizlazi iz glumačke međuigre čini se gotovo suludom / Snimio Ivian Kan Mujezinović / SMG Ljubljana

U programskoj knjižici ukomponirane su Teze o filozofiji povijesti Waltera Benjamina, koji, poput Priora Waltera (svog fikcionalnog rođaka? – Nomen est omen), rabi metaforu anđela, točnije sliku Angelus Novus Paula Kleea, kako bi raskrinkao privid koji imamo o povijesti. Benjamin nastoji razlikovati ulogu povjesničara od historijskog materijalista i drugom daje prednost nad prvim jer je taj za njega objektivniji promatrač; ondje gdje prvi vidi lanac događaja, drugi vidi jednu katastrofu koja se samo skuplja u hrpu drugih ruševina. Konkretno je riječ o opasnosti širenja fašizma, jer je tekst pisan tijekom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je Benjamin bježao od nacista. Izvor istinske povijesti ne vidi u pobjednicima, već u potlačenoj klasi na potlačenosti koje se gradi tehnološki napredak koji valja kritizirati. Za Benjamina je prava slika prošlosti neuhvatljiva, moguće ju je uloviti samo kao trenutni bljesak koji može biti prepoznat kao neponovljiv. Tako će i Anđeo Priora tjerati da neprestano gleda prizore ljudske patnje dok ne shvati životnu lekciju, što je smisao života, čime završava predstava.

Nakon nekoliko viđenih produkcija Mladinskog, ono što najviše oduševljava njihov je glumački ansambl; nevjerojatna je količina energije koja proizlazi iz glumačke međuigre pa je zato teško izdvojiti glumce koji bi eventualno „stršali“. Držati koncentraciju publike toliko dugo izazovno je samo po sebi, nekmoli držati visoku razinu dinamičnosti koju napose održavaju glumci. Kao što Benjamin naglašava prostorno-vremensku specifičnost slike povijesnoga trenutka, tako i ovu predstavu (i njoj slične „janežičevske“) možemo okarakterizirati kao prostorno-vremenski spektakl. Dugotrajnost se nameće kao ključni aspekt predstave – ne zbog senzacionalizma „eksperimenta“, već zato što predstava funkcionira kao doživljaj, iskustvo, istinsko proživljavanje izvedbe. Upravo to življenje, živost, besprijekorno odražava završnu poantu komada i korespondira s doživljajem publike koja je četvrtinu dana provela na kazališnoj predstavi.