Nadrealna noćna mora

Na ljetošnjem jubilarnom 70. Pulskom filmskom festivalu impresivno stilizirana urbana erotska krimi-drama Escort scenarista i redatelja Lukasa Nole osvojila je Zlatne arene u kategorijama sporedne muške uloge (Krešimir Mikić) i scenografije (Ivan Veljača). Potpisani kritičar već je tada držao da je posljednjem djelu prije godinu dana preminula autora nanesena određena nepravda, a nakon ponovnoga gledanja filma još je čvršći u tom uvjerenju.

Zavodljiva i promišljeno izvedena kombinacija erosa i thanatosa

Ostvarenje za koje je sam Nola zapisao da su ga za koncipiranje i snimanje takve priče motivirali „osobna nemoć pred nasiljem i primitivizmom, kao i nemoć ljudi iz njegove okoline“, najzrelije je i najsmirenije djelo uvijek intrigantna i provokativna filmaša koji je posjedovao u okvirima domaćeg filma jedinstven smisao za vizualno i likovno vrlo učinkovito pa i impresivno uobličavanje naglašeno atmosferičnih i nerijetko sugestivno režiranih storija. Te je storije ponekad znao pokvariti pretencioznostima, ne sasvim domišljenim artističkim i izvedbenim ambicijama, kao i određenim trivijalnostima i suvišnim detaljima, što je ponekad rezultiralo otkliznućima u larpurlartizam i ispraznost. Jedan od razloga tomu bilo je i to što je Nola uvijek sam pisao scenarije svojih filmova, što se u svim slučajevima i nije pokazalo sretnom odlukom, jer je on bio autor koji nije uvijek uspijevao važno razlučiti od nevažnog, uz to što nerijetko nije osobito držao do dramaturške i narativne koherentnosti i urednosti svojih filmova. Ponekad bi cjeline znao opteretiti nepotrebnim sporednim likovima i detaljima, te bi upravo zbog takvih detalja, koji su bili manje ili više efektni, ugrozio konstrukciju čitavog filma. Da je u takvim slučajevima snimao prema tuđim scenarijima, ili da je svoje predloške davao na doradu i provjeru iskusnijim scenaristima, možda bi konačni rezultati bili uspjeliji.

Film Escort istodobno je i provokativan i smiren, i ekscentričan i meditativan

Nakon svega napisanog, valja istaknuti da je svoju nemoć pred nasiljem i primitivizmom Nola u Escortu izrazio na sjajan umjetnički način. Film je istodobno i provokativan i smiren, i ekscentričan i meditativan, na momente neobuzdan, a onda opet ukrotiv, estetiziran i stiliziran na optimalan način. Nola kao da je u njemu objedinio sve najuspjelije sastojke iz svojih prethodnih filmova: i dojmljivu vizualnu stiliziranost s izraženim kontrastima, i redateljsko majstorstvo u interijerima kao i u eksterijerima, i elemente crnog humora koji nikad nije sam sebi svrhom, već je odmjeren i pametno doziran na pravim mjestima, i sklonost groteski, koja je u ranijim filmovima gdjekad opterećivala njegova djela, i erotiku, odnosno zavodljivu i promišljeno izvedenu kombinaciju naglašena erosa i gotovo podjednako zastupljena thanatosa, i još mnogo toga. Na neki način kao da je u filmu dao jasnu i otvorenu posvetu omiljenim redateljima i žanrovima, ponajprije Davidu Lynchu, Wong-kar Waiju i Michelangelu Antonioniju te neonoiru, kriminalističkom filmu i trileru. Ti žanrovi u Nolinoj izvedbi dakako dobivaju posebne oblike i vizure, on se njima inteligentno i maštovito poigrava.

Najbolji film
Nolina opusa

Protagonist je sredovječni Miro (uvjerljivi Živko Anočić), menadžer kojem prijatelji jedne večeri nakon pijanke u hotelu u sobu pošalju escort-djevojku Maju (Lena Medar). Miro, koji nema iskustva u sličnim situacijama, obiteljski je čovjek sretno oženjen senzualnom Darijom (odlična Hrvojka Begović), s kojom ima dvoje djece. Nakon što s Majom provede dio noći uz strastveni seks garniran i drogom, što je baš kao i kasnija sekvenca vođenja ljubavi Mire i Darije režirano hrabro i sugestivno, protagonist će se probuditi pored mrtve djevojke. I tada će početi njegove nevolje, jer će mu pomoć ponuditi hotelski recepcionar Belc, kojeg tumači u ovakvu tipu uloga uobičajeno efektno ambivalentan i prijeteći Krešimir Mikić, i njegov pomoćnik Davor u interpretaciji pouzdanoga Nikše Butijera. Oni ga uvjere da će uspjeti sve zataškati, pa se Miro može vratiti svom urednom građanskom životu. No pokazat će se da su Belc i Davor načelno tipični narodski ljudi, kreirani s humornim konotacijama kao par višeg i nižeg, mršavog i debelog, inteligentnijeg i budalastijeg, koji će od Mire početi tražiti različite „usluge“, od novca do zapošljavanja priglupog rođaka. Za Miru će tako početi donekle nadrealna noćna mora u kojoj će se on sve više gubiti, sve do oniričke završnice koja je tendenciozno izvedena pomalo nejasno i zbrkano. Ukratko, Escort je možda i najbolji film Nolina opusa, i svakako zavređuje preporuku.