Mladenačko proklizavanje, prisvajanje i osvajanje novije kazališne povijesti

Na crvenim zidovima još nedovršena Kulturnog centra izmjenjivale su se Picassove grafike i crteži Davora Gopca tijekom Osječkog ljeta kulture. Održavani su performansi. Improvizirano se iskorištavao brisani prostor. Na njegovu je mjestu u prošlosti stajao Njemački, poslije Radnički dom, jedan od najvećih i najmonumentalnijih primjera fašističke arhitekture u Hrvatskoj. Arhitekt je nepoznat. Ustanovu uništavaju 1981. te time polagano blijede uspomene na modne revije, koncerte i plesnjake. Početkom ovog stoljeća nastaje ambiciozni projekt Eurodom, koji bi na križanju Trpimirove i Vukovarske trebao zadovoljiti potrebe modernog građanstva za poslovnim djelatnostima, šopingom i kulturom. Gotovo desetljeće zjapi prazan da bi posljednjih nekoliko godina, barem što se tiče kulture, s Akademijinim izložbenim prostorom u galeriji Knifer (2020) te polivalentnim kompleksom Kulturnog centra (2019) napokon počeo dobivati obrise zamišljenog. Ali i novu energiju, nimalo usporenu i kozmopolitsku, usmjerenu uglavnom na mlade.

Ravnatelj je Kulturnog centra Ivan Kristijan Majić atipičan, otvoreniji i ležerniji u pristupu. U ne uvijek adekvatnu, iako glomaznu, prostoru odvijaju se filmske večeri, koncerti, izložbe, performansi, kazališna gostovanja, ali i samosvojna kazališna produkcija. U počecima gledamo uglavnom predstave za djecu, pokušaje ozbiljnijega glumačkog teatra, razrađenije ispite i koprodukcije, da bi od 2021. naovamo igrali Stjepko Galović Kandžija, Tena Štivičić i Vanja Jovanović. Rad u povojima tako je nesvjesno postao protutežom Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, koji uporno inzistira na komedijama ili muzejskom pristupu kazališnom stvaranju ne razmišljajući previše o publici.

Izvedba predstave Stilske vježbe u osječkom Kulturnom centru / Snimio Kristijan Cimer

Zadnje duodrame u produkciji Kulturnog centra Osijek možda se posve slučajno naslanjaju na noviju kazališnu povijest, njezine niti i spone, ponovno se obraćajući mladima. Ne propituju. Poznato je da je Berkoffova Dekadencija najavila posebni, novi, drukčiji, totalni Teatar Exit 1994, ali i njegova glumca, pisca, redatelja te producenta Matka Raguža. S druge su strane Queneauove Stilske vježbe u režiji Tomislava Radića i produkciji Teatra &TD toliko duboko upisane u kolektivnu kazališnu memoriju ne samo zbog srušenih rekorda tijekom pedeset godina igranja nego i zbog glumačkih bravura, trajnosti i opipljive nježnosti na sceni. Obje su kultne. Obje su glumački iznimne. Koliko su Nataša Lušetić i Vilim Matula stilizirani, nekonvencionalni, ekspresionistički generacijski izvođači, toliko su Lela Margitić i Pero Kvrgić iz Gavellina plašta slobodni u preciznosti izgovorene riječi, muzikalni i nadahnuti komičari. Prljavom jeziku ulice i jezičnom ludizmu zajednički je nepogrešiv osjećaj za ritam.

Osječka Dekadencija u koprodukciji Kulturnog centra i Gradskog kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima te režiji Ivana Kristijana Majića ritmički se raspada na samu početku. Klavir u pozadini dok glumica okida selfi s publikom najavljuje minimalistički salon nekih prošlih vremena (Mario Tomašević) da bi ga vrlo brzo poništila lavina izgovorenog. Vedran Dakić i Sara Moser tijekom jednosatne izvedbe kao da se natječu tko će više i što prije izgovoriti. Ne kontroliraju intonaciju ni glas, Dakićev nerijetko i puca. Prijelazi nisu mekani, svode se na paljenje i gašenje svjetala (Igor Elek), a premisa je prilično jasna. Nismo u seriji Nasljeđe, svijet bogatih samo je još jedno umjetno mjesto, naglašeno makabričnom bijelom bojom preko lica izvođača. Umjesto slojevitosti, poigravanja sa ženstvenošću, rodnim ulogama, dobivamo plošnost. Uostalom, u takvoj verbalnoj makljaži tepanju nema mjesta. Klasno, rasno i pitanje seksualne slobode pluta na površini jer dijalozi funkcioniraju poput noževa u rukama nespretna mađioničara. Uporno su na krivom mjestu. Velik zalogaj za neiskusne glumce.

Ni Stilske vježbe u režiji Vlaste Ramljak nemaju savršen osjećaj za ritam, no ono što im uspijeva jest lakoća prisvajanja i osvajanja. Dominik Karaula i Selena Andrić dočekuju nas za stolom opušteno, toplo, s glazbom u pozadini. Poznata Queneauova poigravanja oblikuju po svojoj mjeri. Tramvaj vozi od Višnjevca do Zelenog polja. Upisuju tipične osječke situacije, uključuju publiku, autoreferencijalno i metateatarski, a opet nenametljivo, prirodno, iznimno na trenutke komično. Koriste se kazalištem sjena, porukama na WhatsAppu, videom i filmom, parodijom na njih same i njima poznate situacije. Humor je čvrst šav njihove zaigranosti. Selena Andrić osjeća publiku, ritam izgovorenog, te je prava šteta da za nju na pozornici izvan Akademije za umjetnost i kulturu tako rijetko ima mjesta. Dominik Karaula u početku je rezerviran da bi se u suigri prepustio te pokazao širok glumački raspon, ali i sposobnost finih, mekanih prijelaza iz ozbiljnosti, zbunjenosti do raspojasanosti. Riječ je o običnoj, ni po čemu posebnoj, ali s ljubavlju izgrađenoj predstavi koja uvažava i svjesna je tereta nasljeđa, a istodobno se ne boji toliko puta prožvakanu priču učiniti svojom.

Iako ponešto repertoarno zakašnjele, Dekadencija i Stilske vježbe nužne su osječkom kazališnom krvotoku kao podsjetnik da se i može i treba misliti drukčije o kazalištu. Pa makar se jednom poskliznuli na bananu zbog žurbe, a drugi put izmamili široki, nimalo lažan osmijeh na lice.