Metafora svjetlosti ili oda jeziku

Jezik jezika iznimna je knjiga pjesama Dragice Vranjić Golub. To je knjiga bdijenja, čudesna snaga života, moć pretvaranja jezika u kruh svakidašnji, vjernost stoljetnim prostorima bivanja. Ovdje se dodiruju zavičajni krajolici duhovnosti težeći obrani duha i učinkovitom razmicanju u Vrijeme. A Vrijeme je i povijest pretočena u metaforu svjetlosti koja je i zavičaj i domovina. „Domovinu u jeziku tražim“ mudro izriče pjesnikinja i njezina privrženost jeziku razmiče ograde i svjetlost je njezin govor.

Izd. DHK, Zagreb, 2022.

Pjesme u zbirci Jezik jezika vrsno su organizirane cjeline i funkcioniraju bez istaknutih naslova i ciklusa, jer su same riječi pune svjetlosti, koja je spokojstvo i „tiha sabranost“ što donosi svoju priču: „Umivam te vodama, / pejzažom duha, oživjelim rukama, / branim tvoje obrise, / vrijeme te ovdje ne dodiruje, u tihoj sabranosti polažeš svoju priču.“ U tako doživljenoj sintagmi hrvatska riječ je čista i prohodna, puna i živa, stvaralački neposredna, osmišljena svjetlošću. To je svjetlost „što razmiče stoljeća zanosa, / zrnom mudrosti“. Tako pokretljivu pjesmu nosi zamah unutarnje strukture u, kako bi to rekao Bachelard, „srcu stvari“, pa čvrsta artikulacija kojoj teže ciklusi postaje suvišna, jer imaginativni svijet pjesme obuzet svjetlošću simbolički se pridružuje „pohodu riječi“: „Jezik da nam bude molitva, / reljef ljudski, / izvor cijelosti.“

Pjesme u zbirci Jezik jezika doživljavamo kao blagodat iskustva nečega novog. Osjećajne su rezonance bliske, združuju se. Poetska je kontemplacija svjedočenje snage u jeziku: „jeziče nasušni, / kao što je kruh naš svagdašnji / u kojemu je i znamen (...) U grlo mi ulaze slova, / zidaju čakavicu / zdanjem koje nas nadmašuje.“ Mnogostruka ljepota poetskih slika koje nisu puki dekor pridonosi ravnovjesju „dovršenosti u jeziku“, „produžuje se u vrijeme“.

Pjesnikinja Dragica Vranjić Golub u samosvojnoj zbirci Jezik jezika, živi život jezika. Jednostavnošću poetskih sintagmi donosi nam novu poetsku svjetlost. Dinamika odabranih riječi živi u kreativno osmišljenim strofama i nama se čini da su riječi u kontekstu spomenutih strofa – ponovno mlade, „u zagrljaju s jezikom“. Svečani ton ode razmiče poetske prostore u žudnji za „kretnjom materinskom“ koja spaja jezik i govor: „Marul hoda tvojim stopama, / grli bilje i ribe, / pridržavam mu čakavicu. / I mene pod ruku uze.“

Jasnoća osmišljenog, jednostavnost kazivanja i harmoničan zvuk riječi koje tvore jezik, neosporno su prirodni poetski senzibilitet knjige koja pažljivo osluškuje tradiciju, ali i pozitivne vibracije suvremenosti. Jezik nasušni jest i bašćina i mjera svjetlosti po kojoj se živi život jezika.

I za kraj nesvakidašnja pjesnička poruka naše pjesnikinje: „Nađoh žilu jeziku, / otkrih mu kosti i udove, / sustav optoka pretačem u svjetlost.“