Kozmički falšeri

„Mnogi odrasli to ignoriraju. Ipak, tako je! Sve živo ima svoj teatar: bogovi, ljudi, životinje. Svatko živi u svom teatru. Bogovi imaju svoj posebni teatar. U posljednje vrijeme ne će da se druže s nama, ljudima. Zato i mi imamo svoj posebni teatar.“ Nije toliko važno koliko citat zaista pripada Ka(lmanu) Mesariću, važnija je godina, jer kad su oni bili mladi, pisali su tako. I drugi mladi pišu tako kad su mladi, ali ovi, iz trećeg desetljeća prošlog stoljeća, imali su posebno nadahnuće, živjeli su Zeitgeist.

 Oprečni autoriteti, ili barem mislitelji domaćeg teatra i njegove relativno bliske povijesti, poput primjerice Nikole Batušića i Branka Brezovca, smatraju upravo tadašnji avangardni teatar, ekspresionistički u većoj ili manjoj mjeri, upravo onim, osamljenim ako ne i jedinim, trenutkom kad su domaće kazalište i domaća dramska književnost bile punopravni parnjaci najsuvremenijih kretanja u europskim središtima kulture i umjetnosti. Lijepo je to reći, još ljepše misliti, ali domaća kazališna i dramatičarska praksa, barem ona službena, od tog proplamsaja je lako, brzo i bez žaljenja odustala.

Čini se logičnim Pobunom Atlasa, s pripadnom najprije prijetnjom a onda i realizacijom zemljotresa, otvoriti kazalište koje je upravo potres zatvorio na (dodatne) tri i pol godine / Snimio Mak Vejzović

Povući paralelu između današnjih brzo promjenjivih trendova bilo bi nepotrebno, jer okolnosti zasigurno nisu iste, ali je činjenica da je nakon Kozmičkih žonglera, i ostalih svojih „avantgardističkih“ komada Kalman Mesarić napisao Gospodsko dijete, i ostao možda i poznatiji po njemu, upravo kao što je i Krleža nakon Legendi prešao u takozvanu kvalitativnu fazu. Pa svakome po zaslugama... Mladost drugog nije zaboravljena, dok je Mesarićeva, kao i ostvaraji ostalih koje domaće kazalište polako i stidljivo ponovno „prinosi našoj pozornosti“, ostala prije teatrološkom fusnotom nego punokrvnim scenskim zbivanjem, gotovo stoljeću između unatoč.

Upravo je zato važno da je baš Dramsko kazalište Gavella, koje se svojevremeno treslo s prvim uspjelim pokušajem borbe one druge, produkcijske i tehničke, kazališne zbilje s raspojasanim „elementarnim životnim čudom“ koje „pleše na sceni“, nakon višestrukih (pred- i postpotresnih) obnova, otvorilo vrata barem svoje male dvorane Kozmičkim žonglerima. Na stranu činjenica da je u izboru iz trojedine cjeline jedan komad(ić) ispao, čini se logičnim Pobunom Atlasa, s pripadnom najprije prijetnjom, a onda i realizacijom zemljotresa, otvoriti kazalište koje je upravo potres zatvorio na (dodatne) tri i pol godine. Znakovit je to i medijski mudar potez, svojevrsni repertoarni znamen koji bi trebao najaviti i kućni nastavak lutajućega repertoarnog oslobođenja.

Lektirnu je komponentu pritom nemoguće ne zapaziti: zainteresiranima za domaću kazališnu povijest taj je naslov važan, a sad ga mogu i vidjeti. U obradi koja, sasvim logično i razumljivo, ne može računati s efektom iznenađenja i začudnosti koje je izvornik svojedobno imao, ali koja i dalje može barem donekle prenijeti svježinu ideje transponiranja titanske obitelji u nešto nalik s jedne strane kanonskim Glembajevima, a s druge možda Netflixovu Nasljeđu.

Pobuna je uvijek ista, mladenačka, kao što su to „avantgardističke” geste po definiciji. Penovićeva režija, međutim, to ne nudi, nego tek od Mesarića, opet sasvim logično, tvori historicističku sličicu, mladenačku igrariju koje se lako romantično prisjetiti ponovljenom, rutiniranom gestom. Nešto bliže došla je druga jednočinka, znakoviti Desperateri, odlukom da čak i ne pokušavaju podsjetiti na svijet izvan kazališta, autora i publike kojima se dvodijelna predstava opetovano, citatom i parafrazom izvornika, parodički moli i klanja.

Od redatelja koji je Kataloncem u Teatru &TD ili Flexom u Kunstu postavio novu paradigmu suvremenog izvedbenog cinizma, odjeka generacijskog relativiziranja u post-postsvijetu, ionako je iluzorno očekivati da se poistovjeti s kanoniziranim pobunama. Pored efektne ilustrativnosti, tek pokojeg primjetnog glumačkog ushita u nužnosti zauma drugog dijela ove produkcije, Kozmički žongleri u Gavelli ostaju simpatična ilustracija onoga što avangarda (više) nije.