Kaleidoskop beskrajnih uspomena

Poznato je da Viktor Žmegač nije bio samo književni znanstvenik – germanist, kroatist i teoretičar književnosti – nego i muzikolog i kulturolog. Štoviše, s vremenom su kulturološke teme u njegovu opusu gotovo potpuno prevladale, a vrhunac su toga preustroja knjige poput Od Bacha do Bauhausa (2006), Prošlost i budućnost 20. stoljeća (2010) te dvije knjige o europskim gradovima (Četiri europska grada, 2017. i Portreti gradova, 2019). No s tematskim zaokretom počeo se mijenjati i njegov diskurs i stil pisanja. Umjesto knjiga znanstvenog i stručnog karaktera, pisanih uobičajenom strogošću akademskog pisma s gomilom fusnota i referencija, počeo je objavljivati ležerne, nepretenciozne, komunikativne pa čak pomalo i zafrkantske, „otkačene“ eseje i feljtone.

 Prva knjiga pisana u toj novoj maniri bila je SMS eseji (2010). Opseg tekstova uvrštenih u tu knjigu varirao je od samo nekoliko rečenica pa do, maksimalno, tri-četiri stranice. Autor je u toj knjizi uspio postići maksimalnu ekonomiju izričaja: mnogo je toga rekao u malo teksta. To mogu samo rijetki. Nasuprot banalnosti, ležernosti i reduktivnosti SMS-poruke stajali su autorovi duboki uvidi i lucidne analize aktualne zbilje, ali i nostalgični prodori u svijet vlastita djetinjstva i mladosti.

Kolumne iz Vijenca okupljene u knjizi posljednje je što je Žmegač napisao / Snimio Slavko Midzor / PIXSELL

Novost u hrvatskoj
književnosti

Tako strukturirani prozni zapisi bili su formalna i sadržajna novost ne samo u Žmegačevu opusu nego i u hrvatskoj književnosti. Dobili smo našu varijantu minijaturnih eseja, ili prodornih kulturno-kritičkih fragmenata, na tragu Adornovih Minima moralia ili Benjaminove Jednosmjerne ulice. Slijedilo je još nekoliko Žmegačevih slično strukturiranih knjiga, kao što su Filozof igra nogomet (2011) ili Europski duh (2012).

Postumno objavljena knjiga Kulturološki kvartet upravo je na tome poetičkom tragu. Sastoji se od kraćih zapisa u kojima se promišlja širok raspon tema: književnih, glazbenih, kulturnopovijesnih i intimnih. Tekstovi su izvorno pisani kao kolumne za Vijenac pa su zato tematski vrlo raznovrsni, no svi su slične duljine, dakako zbog zadana prostora koji su imali u novinama. Tek tako okupljeni na jednom mjestu, u cjelinu, pokazuju unutrašnju povezanost. Dakle, pred nama nije znanstvena knjiga; ona je pisana za širu publiku i stoga ne iziskuje neka specifična predznanja ni recepcijsku kompetenciju. Nema ovdje fusnota, teorijskoga dociranja, znanstvenog metajezika. Autor piše o svemu i svačemu i njegova je strategija vrlo jednostavna: on želi iznijeti svoje ukuse i svoja mišljenja težeći da ljudima pokaže svoj prirodni i obični korak. Upravo u toj običnosti otkriva svoju ličnost i svoju dušu.

Što upravo čitam?

Žmegač se predaje mislima i asocijacijama puštajući ih da naviru slobodno, bez diktata. No iznosi ih u sažetoj, kompaktnoj formi. Povod tim tekstovima često su zgode iz autorova svakodnevnog života. Grupa tekstova mogla bi biti povezana s općom natuknicom: što (upravo) čitam. Posrijedi su asocijacije povezane s čitanjem neke knjige ili članka. Iz te natuknice, kao neke inicijalne jezgre, proizišli su brojni zanimljivi eseji kao što su: Kada počinje povijest detektivskog romana, Moderne bajke, Književnost i tehnika, Novi posjet stare dame, Književnost i slučaj, Književnost i kanon i sl. Autoru je potreban samo neki mali vanjski poticaj kako bi iz njega razvio čitavu malu povijest, teoriju ili digresiju.

Spomenut ću npr. razmatranje o razlici između europskoga i američkoga filma, feljton o povijesti bicikla, mini studiju o pseudonimima u umjetnosti ili odličan esej pod naslovom Jedinstvena književna godina 1922. Po čemu je ta godina (1922) tako jedinstvena? Te je godine, navodi Žmegač, objavljen nevjerojatan broj kapitalnih književnih ostvarenja poput Joyceova Uliksa, Eliotove Puste zemlje, Kafkina Dvorca, Pirandellove drame Henrik IV, Valéryjevih Pjesni (Charmes), Brechtovih Bubnjeva u noći, Rilkeovih Devinskih elegija i Soneta Orfeju, Hašekova Švejka, Krausovih Posljednjih dana čovječanstva. Nemoguće je zamisliti da bi se takva književna berba više ikada mogla ponoviti.

Krleža i Matica hrvatska

Neke su Žmegačeve minijature vrlo dragocjene za hrvatsku književnu i kulturnu povijest. Primjerice tekst Krleža i Matica hrvatska podsjeća nas da su Krležine veze s našom centralnom kulturnom ustanovom mnogo dublje nego što se to obično misli. Ne samo zbog činjenice da je Matica tiskala Krležin prvi roman Tri kavalira gospođice Melanije (1920/1922) nego i zbog piščeve suradnje u Matičinu časopisu Hrvatska revija koja je trajala od 1928. do 1931. godine. Već u prvom broju Hrvatske revije, u rujnu 1928. (urednici Revije bili su tada Stjepan Ivšić i Branimir Livadić), objavljena je Krležina drama U agoniji, a poslije i eseji o Krausu, Rilkeu, Endreu Adyju, Beciću, O nemirima današnje njemačke lirike te niz pjesama.

U brojnim tekstovima Žmegač se nadovezuje na svoje prijašnje tematske opsesije pa i ovdje piše o europskim gradovima (Budimpešta, Amsterdam, Venecija, Salzburg, Frankfurt), o svojoj fascinaciji glazbom od rane mladosti, o mitovima našega doba, o osjetilima u kulturi, o imagologiji i sl.

Memorijski impresionizam

No čitatelju koji je pozorno pratio stvaralaštvo Viktora Žmegača posebno će upasti u oči niz tekstova u kojima autor priziva sjećanja na svoje djetinjstvo, mladost i školovanje. Važnost toga segmenta sugerira već i naslovnica knjige na kojoj je fotografija autora kao četverogodišnjeg dječaka koji jaše na drvenom konjiću.

 Kulturološki kvartet zapravo je najosobnija Žmegačeva knjiga jer je u njoj najviše razotkrio sebe i svoj subjektivni svijet. Napominjem da to nije životopis, autobiografija, ali u njoj ima jako mnogo autobiografskih elemenata. Žmegač na jednom mjestu u knjizi, u tekstu koji nosi naslov Autobiografije, eksplicite upozorava da nikada nije želio napisati sustavnu autobiografiju. Piše: „Ništa me ne potiče da sustavno ulančam svoja sjećanja i opteretim njima potencijalne čitatelje. Pripadam vrsti ljudi koji se djelomice samo nejasno sjećaju događaja koji su ključni u pedantnom predočavanju. Mnogo su mi bliži letimični dojmovi: memorijski impresionizam.“ Te su riječi na neki način i autorska uputa u čitanje Kulturološkog kvarteta: akcent je na letimičnim dojmovima i na memorijskom impresionizmu.

Doživljeni trenuci

Nizu tekstova u središnjem dijelu knjige mogao bi se dati krležijanski naslov Davni dani. Prevladavaju autorova sjećanja na dane djetinjstva u Slatini i Đurđenovcu, na godine školovanja u Virovitici i Osijeku. Žmegač je u uspomenama odao počast svojim nastavnicima od osnovne škole do fakulteta. Autor se prisjetio i svojih prvih glazbenih doživljaja, osobito četiri godine učenja klavira kod profesorice Hermine Munk, ili koncerata Osječke filharmonije pod ravnanjem karizmatičnoga Lava Mirskoga.

Piše iscrpno i o knjigama koje su ga oblikovale (bajke E. T. Hoffmanna, roman Emil i detektivi Ericha Kästnera, djela Karla Maya i Marka Twaina), ali i o tadašnjem filmskom repertoaru. Kada je kao gimnazijalac putovao vlakom iz Slatine u Viroviticu, čitao je Andreisovu Povijest glazbe, koja je, piše autor, na njega ostavila dubok, neizbrisiv dojam. Prisjetio se i svojih školskih drugova i prijatelja, a s posebnom toplinom Zlatka Boureka („Molera“), poslije velikana naše likovne umjetnosti.

Sve krpice sjećanja slažu se, kako kaže Žmegač, u „kaleidoskop beskrajnih uspomena“. Na jednom mjestu zapisao je: „Želim izbjeći nabrajanje činjenica, jer je samo osobno iskustvo snažno: doživljeni trenuci.“ Upravo je to njegova autobiografska „metoda“: prustovsko rekreiranje doživljenih trenutaka, evociranje boja i mirisa zavičaja, općenito jaka osjetilna komponenta. Te osobne memorijske krhotine izrazito su privlačne. Jedan članak nosi naslov Mali spomenar i uspomenar i on možda najbolje odgovara opisu naravi autorovih sjećanja. Žmegač zna da u kroničarskoj memoaristici ima nečega birokratskoga, a upravo to želi pod svaku cijenu izbjeći jer, kako je pregnantno formulirao: „Ljudsko se sjećanje ne ravna prema protokolu.“

Poznavali smo Žmegača kao ozbiljna znanstvenika, erudita, čovjeka širokih interesa, no u ovoj knjizi ukazuje nam se u brojnim fragmentima i intimni Žmegač koji umije dočarati zvukove, boje i mirise mladosti. U tom smislu ova je knjiga i svojevrsni autorov testament. Jednom je napisao: „Mislim da nisam za autobiografiju, jer smatram da su svi takozvani uzbudljivi događaji jedan kao drugi, i da su samo rijetki trenuci tišine doista jedinstveni.“ Ova knjiga nudi nam upravo to: mudrost, sabranost i jedinstvene trenutke tišine.