Dojmljivo sjećanje na Grad Heroj

U nakladi Grada Vukovara i Gradskog muzeja Vukovar tiskana je i objavljena monografija Sjećanje na žrtvu Vukovara 1991. (urednici: Tomislav Čorak, Ružica Marić, Dražen Živić, Ivana Mujkić, Ana Lovrić). Spomenuto se monografsko djelo sastoji od više poglavlja kojima su autori ugledni vukovarski i hrvatski znanstvenici, javni i kulturni djelatnici, svećenici i hrvatski branitelji. Važno je također spomenuti da su osobit obol nastanku knjige, u obliku stručne i logističke potpore, dale znanstvene i kulturne ustanove: Gradski muzej Vukovar, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar, Državni arhiv u Vukovaru te pojedinci: Lidija Miletić, Miroslav Šlafhauzer, Biljana Pavlović i Boris Ljubičić.

Za razliku od nekih prethodnih monografskih uradaka o Vukovaru koji se iscrpno bave uzrokom, tijekom i posljedicama Vukovarske bitke, ova monografija u prvom redu, riječju i slikom, dokumentira dosadašnje kulturne i znanstvene manifestacije te vjerske i druge komemorativne prakse koje su tijekom protekle 32 godine postale sastavnim dijelom službenog programa obilježavanja 18. studenoga, odnosno Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Knjiga je stoga nezaobilazan izvor informacija za sve one koji istražuju fenomene povezane s kulturom sjećanja na Domovinski rat.

Posebna simbolika kolone
sjećanja

Posebna je pozornost u monografiji posvećena simbolici kolone sjećanja, njezinim počecima te njezinu postupnom i umnogome spontanu izrastanju u komemorativni događaj od nacionalnog, svehrvatskog značaja. Svaka vukovarska kolona istovremeno simbolizira progonstvo, žrtvu i smrt Vukovara 1991. (jer, kako veli Siniša Glavašević: „Grad – to ste vi“), ali i nikad umrlu nadu u njegov povratak i uskrsnuće.

Monografija tako čitatelje podsjeća na nastojanja prognanih Vukovaraca da na spomen-dan Svih svetih i Dušni dan odaju počast svojim pokojnima, napose hrvatskim braniteljima poginulima tijekom Vukovarske bitke ili mučki ubijenima od strane JNA i pripadnika paravojnih srpskih postrojbi 18, 19. i 20. studenoga 1991. Njihove su komemorativne aktivnosti od 1992. do 1996. bile povezane s odlascima u Nuštar, odnosno do UNPROFOR-ova punkta između Nuštra i Bršadina, sela nadomak Vukovara, do Mirogoja, Zida plača i Oltara Domovine na Medvedgradu ili do središnjih križeva na grobljima diljem Hrvatske. Ondje bi potom palili svijeće, molili se i sudjelovali u misnim obredima. Ta su događanja nerijetko bila obilježena i prigodnim smotrama preživjelih vukovarskih branitelja, pripadnika 204. vukovarske brigade, uz nazočnost njihovih ratnih zapovjednika, Tomislava Merčepa, Mile Dedakovića i Branka Borkovića Jastreba, kao i komemorativnim sjednicama Gradskog vijeća Grada Vukovara u progonstvu i raznim domoljubnim kulturnim sadržajima, često u organizaciji Gradskog muzeja Vukovar u progonstvu.

Do prve komemorativne akcije prognanih Vukovaraca u samu Vukovaru dolazi 18. studenoga 1997. Toga dana službene delegacije Grada Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije te skupina povratnika polažu vijence i pale svijeće na više gradskih lokacija; na Drvenoj pijaci, pred ulaznim vratima tvrtke Velepromet, na središnjem mostu preko Vuke i u Borovu Naselju. Do prvog masovnijeg obilježavanja žrtve Vukovara dolazi 18. studenoga 1998. na parkiralištu hotela Dunav. Nakon završetka službenog dijela programa i svete mise službena hrvatska delegacija zaputila se prema Ovčari i potom prema mjestu na kojem se danas nalazi Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, gdje su odali počast ubijenim hrvatskim braniteljima. Dio se okupljenih građana bio pak spontano zaputio prema dvorištu Veleprometa, mjestu na kojem su tisuće Vukovaraca nakon pada grada bile zatvarane, mučene i ubijane. Bio je to zapravo prvi zajednički hod Vukovaraca povratnika i sudionika komemorativnog skupa hrvatskih branitelja Vukovara, kao i članova obitelji onih koji su u Vukovaru položili svoje živote. Iz njega se u godinama koje su uslijedile razvila kolona sjećanja kakvu danas poznajemo.

Komemoracija na mjestu
stravičnih stradanja

Nakon što je 1999. Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora donio odluku o proglašavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. te nakon što je 2000. utvrđena nova trasa počasnog hoda, ustanovljen je organizacijski i protokolarni okvir kolone sjećanja, dok je sama kolona iz godine u godinu postajala sve masovnija i sve više medijski popraćena. Kretanje kolone od tada, dakle, započinje u dvorištu vukovarske bolnice, u kojoj prethodno biva organiziran prigodni program, pa se nastavlja kroz Gundulićevu ulicu (odnedavno Ulica dr. Vesne Bosanac), potom Županijsku ulicu i Ulicu dr. Franje Tuđmana kroz središte grada te, naposljetku, Ulicu bana Josipa Jelačića (naselje Mitnica), sve do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata. Put dug pet i pol kilometara protječe u molitvi i sjećanju sudionika, a završava polaganjem vijenaca podno spomen-križa te svetom misom na memorijalnom groblju.

Od iste se godine 19. studenoga polažu vijenci, pale svijeće i moli na ostacima zgrade nekadašnjeg Borovo Commercea u Borovu Naselju. Mjesto je to na kojem se 19. studenog 1991. godine na dan sloma obrane Borova Naselja u podrumskim prostorijama nalazilo sklonište u kojemu je spas tražilo više od dvije tisuće ranjenika i civila iz tog dijela grada Vukovara. Potom kolona branitelja i brojnih građana koji se sjećaju žrtve tog prigradskog naselja kreće Ulicom Blage Zadre i Trpinjskom cestom prema crkvi Gospe Fatimske.

Obilježavajući mjesta stradanja sudionici kolona upućuju se i ka koncentracijskom logoru Velepromet, na obale Dunava kod Borova, na farmu Lovas i druga mjesta masovnih stradanja vukovarskih branitelja i civila 1991. Također, od 2008. djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja organiziraju mimohod Vi ste naš ponos – mi smo Vaša snaga. Hodnjom od Memorijalnog groblja hrvatskih branitelja do Ovčare oni povezuju dvije najveće masovne grobnice, odajući na taj način počast žrtvi svih poginulih i nestalih za samostalnu hrvatsku državu.

Niz tradicionalnih
manifestacija

U monografiji su zabilježene i ostale, sad već tradicionalne manifestacije, koje u zajedništvu s kolonom sjećanja čine jedinstven program Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. To su: skup Vukovar 91, u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar održava se od 1998; znanstveno-stručni simpozij Ratna bolnica Vukovar 1991, koji su 2005. pokrenuli liječnici, Vesna Bosanac i Štefan Biro, uz potporu Stručnog odbora sastavljena od liječnika vukovarske ratne bolnice; novinarsko-književnički susret Grad – to ste vi, koji se već osamnaest godina održava u sjećanje na Sinišu Glavaševića, vukovarskog novinara i književnika, čiji su organizatori Gradska knjižnica Vukovar, Hrvatski radio Vukovar i Hrvatsko novinarsko društvo;  Predvečernji spomen na žrtvu Vukovara 1991. godine, kulturno-umjetnički program u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru i Gimnazije Vukovar te još niz drugih o kojima možete čitati u monografiji.

Monografija Sjećanje na žrtvu Vukovara 1991. godine sadrži i brojne te u umjetničkom i dokumentarnom smislu dojmljive fotografije kolone sjećanja kao i izbor fotografija službenih plakata Dana sjećanja. One su, same za sebe i po sebi, neposredno svjedočanstvo zajedništva hrvatskog naroda u iskazivanju pijeteta žrtvi Vukovara, ali i svim žrtvama za slobodu i samostalnost naše domovine Hrvatske.

POSVEMA ŽIV

                            Siniši Glavaševiću

Ako si bedem potkopan,

grad je u tebi pokopan.

Ako si sumnjom prokopan,

zalud je zamak opkopan.

Ako si živ, a pokopan,

još stigneš biti otkopan.

Ako si svome nebu stran,

tad si duboko ukopan.

Ako si gore po svima kriv,

možda si dolje posvema živ.

Petar Elez

ISUS
U VUKOVARU

Kad padne noć

i prve zvijezde se rode

u modrom bezdanu neba,

Isus izlazi u šetnju

ranjenim gradom.

Prolazi

pored zatvorenih kuća

i njihovih otvorenih rana.

Na pustim pragovima

sjedi samoća i prebire

bolne uspomene.

Isus ponekad zastane

i kao dobar susjed

sluša tihi govor

što struji iz samoće:

„Tko će ostati

ako se svi odreknemo sebe

i pobjegnemo u svoj strah?

Tko će mi čuvati grad

kad mene ne bude?“

Pred jutro

Isus se vraća u samoću

svog srušenog doma,

Uzlazi na svoj križ

s novim ranama

na svojem ranjenom tijelu.

Pod križem

žena u crnini moli

za svog izgubljenog sina.

Tin  Kolumbić