Dječak s Baldekina

Zaigrani dječak čije se odrastanje ni po čemu ne razlikuje od odrastanja ostalih u njegovoj okolini. Tako nekako predstava Dražen, kojom su dva kazališta iz Šibenika i Zagreba obilježila trideset godina od smrti Dražena Petrovića (poginuo je 1993. u automobilskoj nesreći u Njemačkoj) prikazuje njegovo djetinjstvo i ranu mladost.

Dražen je prikazan kao utjelovljenje ideje
da upornost donosi rezultate / Snimio Bojan-Haron Markičević

Umjesto „košarkaškog Mozarta“, kako su ga voljeli nazivati mediji, pred gledateljima se pojavljuje dječak koji zapravo ne zna što bi, košarkom se počinje baviti gotovo slučajno i tek upornim radom kreira legendu o sebi. Dvadesetak godina poslije Dražen Petrović potvrdit će da oni koji odlaze na vrhuncu slave prodiru čvršće u legendu. No u vremenu dramske radnje koja se odvija na sceni zagrebačke Trešnje Dražen je još dječak sa šibenskog Baldekina. Amerika, medalje i naslovi, svjetska slava i prepoznatljivost još su daleko.

U programskoj knjižici predstave zapisano je da „svaka od scena ima stvarno utemeljenje, pozadinsku priču i povijesnu istinu kao podlogu“. I zaista, ono što se vidi na sceni djeluje vjerno, autentično i realistično. Dječak pohađa satove gitare, na kojima je nepažljiv, a vježbanje mu je naporno i dosadno. Sviđaju mu se djevojke, ali zapravo ne zna kako bi im prišao. Iz nepažnje se dogodi nezgoda u kući i ošteti namještaj, što izazove ljutnju roditelja. No sve je vrijeme u pozadini sport, u kojem Dražen nije odmah prepoznat kao bolji od drugih. Od igre na kvartovskom igralištu, prvih treninga, na kojima Dražen nije u prvom planu, do potpisivanja prvih ugovora, Dražen je prvenstveno prikazan kao utjelovljenje ideje kako upornost donosi rezultate.

Predstava se, ipak, zaustavlja, ograničavajući se na razdoblje osobne pretpovijesti, trenutke u kojima lik još može, na neki način, biti fikcionalan, ma koliko se autori pozivali na dokumentarnu činjeničnost kao temelj. Dražen-dječak je simbol, poticaj za prisjećanje, prustovski kolačić madeleine za one rijetke sudionike tih događaja, a nedostajuća početna karika mita za ostale. To postaje sve više očito kako predstava napreduje, odnosi se naznačuju, no ne razvijaju dalje, već služe evociranju uspomena. Svojevrsna kulminacija takva pristupa jest u završnom prizoru, koji kombinira dokumentarne snimke s glumačkim pjevanjem pjesme u spomen na Dražena.

Liberta Mišan i Frane Celić postavljaju košarkaško igralište kao osnovni prostor, dopunjujući ga po potrebi ponekim elementom pokućstva (kauč) ili rekvizitom (gitara), uspješno ocrtavajući mjesta odrastanja šibenskog dječaka. Kostimi Sare Lovrić Caparin i Tine Spahija izvedeni su slično, prizivajući vrijeme odrastanja Dražena Petrovića (rođen je 1964, što vrijeme zbivanja na sceni smješta u sredinu i drugu polovicu sedamdesetih). Pristup vizualnom segmentu predstave u osnovi je realističan, svodi se na dočaravanje vremena radnje.

Slično je i s glumačkim ansamblom predstave. Toni Kukuljica utjelovljuje Dražena Petrovića, tu su obitelj, prijatelji, trener, profesor (Matija Čigir, Slivio Mumelaš, Daria Knez Rukavina, Krunoslav Klabučar, Kruno Bakota, Tvrtko Jurić, Luka Bulović, Dubravka Lelas i Lucija Rukavina). Svi su korektni, no nitko nije izuzetan, osim što muški dio ansambla prilično dobro igra košarku na sceni.

Dražen se u konačnici pokazuje kao uglavnom spomenarska predstava. Prisjećanje, uz neizbježan optimizam sjećanja na osobu koja je postala vlastitom legendom, u kojem se ne uspijeva uvijek izbjeći ni sentimentalnost i repetitivnost. Unatoč plemenitoj namjeri, šteta je što se odnosi naznačeni u predstavi nisu dublje razvili.