Biti

Neprestano istražujem
tko sam

Neprestano istražujem tko sam,

šestarom zabodenim

u pijesak promjenjive kružnice.

Plohe davnih zidova, labirint u Knososu.

Noć u kojoj smo razgovarali o zrcalima antike.

Umiveno lice, nježan ručnik.

Mahovina na stepenicama.

Jutarnje započinjanje, udaljenost

zagrljenih tijela.

Padajući šum lišća ispred prozora.

Ime na nadgrobnom spomeniku.

Podvlačim crtu

Podvlačim crtu ispod očiju

da vide bijelo: kožu novorođenog djeteta.

Crta izmiče u jesenji dan, u minule tuge.

Moje dijete više nije dijete.

Njegovo tijelo obilježila je bol.

Ruke mi postaju sedra 

pod bijelim slapom protjecanja.

Tirkiz jezera među prstima.

Ništa od onoga što postoji

u nesređenom svijetu

više nije važno.

Ptice nadlijeću misli i, čini se,

poznaju njihovu nemoć.

Podvlačim crtu, zaustavljam vrijeme,

kao da to mogu.

Služiti neizrecivom.

U srce sam posadila drvo samoće.

Bijelo prije rođenja.

Biti

Pitam što znači biti,

pospane đake.

Njihove duše zaustavljene 

u  zemlji pravila.

Vježbamo osjet dodira

polaganjem ruku na hladne plohe.

Netko je uzdahnuo, osjetio dodir tišine.

Uskoro, nakon zvona,

uzimaju androide i traže

ono što ne mogu naći.

Stvarnost bez misli.

Vraćaju se kućama iscrpljeni

odsutnim trajanjem.

Roditelji ne znaju kakav je bio dan.

Još nije sazrela samoća u meni

Noć obavija dugim užetom neizrecivih riječi,

tijelom nesigurnosti, krvavim zanokticama,

prostor blizine, oslonce iskustva.

Smirujuću kišu, nemilosrdan vjetar.

Još nije sazrela samoća u meni.

Zbog nje strahovi raznose kutije praznine

nepoznatim prostorom.

Hadski psi grizu noć.

Pamćenje je magijski trik iscrpljene povijesti.

Namještam jastuke od mahovine

na šumskim grobovima.

Šuma je moja čitanka, pitomi kesten

šiljasta logička forma zaboravljenog stradanja.

Zeleno lice kao na slici Marca Chagalla,

kao židovsko groblje u Pragu.

Iz sna kriknuli krajolici

Budna svijetlim u noć.

Podupire me brijeg tame,

vjetar južni i vjetar sjeverni.

Krećem na put.

Nižu se slike širokog neba

mutnih oblaka.

Vrijeme se mijenja,

igra igre, kraljevstvo djeteta.

Poznata i nepoznata lica

modrice na tijelu, davne

rijeke ponornice.

Još nisam pronašla riječi.

Osmijeh žalosni, kao zmiju

izvlačim iz usana.

U praznom ogledalu svijetle

iz sna kriknuli krajolici.

 

Bijelo

Mlijeko, sir, cvijet ljiljana, irisa, gladiole.

Gledanje oblaka iz aviona.

Ledena voda, snijeg od studenog do ožujka.

Vrhovi Alpa, vapno kojim zasipaju mrtva tijela

u zajedničkim grobnicama. Bijeli jezik u bolesti.

Bijela riječ šutnje. Zamišljam bijelo srce i bijelu krv.

Bijeli obraz smrti u bijeloj pjeni oluje.

Bijeli zid plača. Bijela kost povijesti.

Bijela noć bez ljudi.

Bjeloočnica je ovratnik u pogledu

lutajućeg pjesnika kojem bijela prašina

ostaje na stopalima.

Bijeli tanjur budističkog redovnika.

Bijeli list papira, tabula rasa.

Bijelo zvono prisjećanja u idejama razuma.

Poezija je tvrd, bijel kamen.

Crtež ljubavnika na bijelom pergamentu.

Bijela gljiva prekrit će svijet.

Slušati ispod bijelog stabla neispjevane pjesme.

Mnijenje

Nezdrava voda izvire iz pogrešnog viđenja.

Razlomljen papir zavarava da je snijeg.

Suviše je toga u mislima o proteklom

vremenu, o idejama koje

razdvajaju, a ne zacjeljuju svijet.

Dlakave  stonoge na umnožene korake

talože nepripadanje.

Tjeskoba je metalni lavor za  umivanje

na štednjaku gdje topi se snijeg.

 

Srce od leda

Najsretnija sam kad me nema, kad izostajem

iz zbivanja, kad me ljudi ne prepoznaju

i ja ne prepoznajem njih.

Skrivam se u večernjim travama,

promatram šetnje mrava među visokim nogama čaplji.

Očekujem noćni vjetar i nevrijeme.

Volim sve što mi je uskraćeno, jer ionako ništa

nisam zaslužila. Osamljeno čudovište

u hladnoj vodi okruženo nenastanjenom divljinom.

Divlja duša nestajanja, srce od leda ne zaboli

svaki put kad pogledam unatrag.

Izgubila sam srce

Izgubila sam srce.

To danas nije teško, govore mi.

Lakše je živjeti bez tog tereta.

Ukrali su mi malo zlatno srce

na kojem je pisalo

voljet ću te zauvijek mama.

Otad traje suzni period.

Čitam upozorenje, šuti o tome.

Ono što sada otkucava trenutke u tijelu

stisnuta je žvakaća guma

ili pokvareno meso

odmrznuto i opet zamrznuto.

Od djetinjstva morala sam skrivati osjećaje, biti ozbiljna.

Zbog toga sanjam smijeh što odzvanja

olujnim oblacima i lakomislenim zvijezdama.

Noću na klizalištu rose, na licima razuzdanih trava.

Smijeh Božjeg pogleda.

 

Jutro

Jutro se dokotrlja do mojih papuča,

podupre  me

od ribljih ljusaka štapom i krenem.

Najprije plivajući u rijeci ponornici,

a kad narastu krila odletim.

Ne znam mjesto kamo bih se vratila.

Guram jutro kao kolica s drvima.

Vatru ložim i vatra cvate. Gorući grm,

dok ne posijedim od blizine

Božjeg Jesam.

Bog kuca u srcu, probudi se, govori,

misli su pogreška.

Ne možeš misliti Božju  prisutnost,

samo naslage u zemljanom lončiću.

Prvo čitanje slova izniklih

u šumi, nerazumljiv rast.

Uspravna samoća

sebi sučelice, ne vidi

Božje lice u zjenici oka.

Alpe

S brda vidjela sam Alpe.

Bijeli pas skakutao je po njihovim vrhovima.

Oko  je modrina, strelica svjetlosti

u zaslijepljenom pogledu.

Stablo jorgovana kraj napuštene kuće,

lice mrtve žene u mirisnom ogledalu.

Slušam govor šume i potoka,

nevidljivih ptica i uplašenih lisica.

Samo zato jer ne razumijem

govor drugih bića,

mislim da ljudi izriču smisao.

Svemirom plutaju osamljene riječi

posvećene tišinom,

govorom Boga.

* * *

Poezija kao gnoseološki alat

Piše Darija Žilić

Marija Lamot, profesorica filozofije u Krapini, odnedavno u mirovini, prvu je pjesničku knjigu Zrcala začuđena suncem objavila prije trideset godina, 1993. Od tada kontinuirano objavljuje, slijede zbirke Vrijeme radosti snijega, Priprema za obiteljsku fotografiju, Mrazove sestrice, Zašivene riječi i još niz drugih zbirki. Ono što sublimira autoričin pogled svakako je doživljaj poezije kao objašnjenja čuda života, otkrivanje svjetova, a uz pisanje veže bolećivost, kišu, snijeg, melankoliju, poetizaciju karcinoma svakidašnjice, ali i putovanja (svojevrsna poezija kretanja), metafiziku, filozofiju, propitivanju bitka, Boga, svrhe i smisla čovjekova postojanja.

Još od početaka, Lamot u svoju poeziju uvodi bijelu boju, kao snijeg, bijeli jastuci, a i u novom ciklusu nalazimo taj topos: „bijeli slap protjecanja“, „bijelo prije rođenja“, „bijela gljiva prekrit će svijet“. Zimski ambijenti koje često poetizira vezani su uz unutrašnjost kuće, meditaciju, prisjećanja. Lamot povezuje prizore iz svagdana s biblijskim slikama, ili pak unosi misao, filozofsko poimanje subjektiviziranog svijeta. Pjesnikinja teži zadobiti vlastiti pogled, a kako i kaže u naslovu jedne knjige, „neprestano stvarima mijenjam imena“. Time želi istaknuti da sama ostvaruje relacije, da imenuje stvari i stvara svijet poezije pročišćen od materijalnog, intimiziran. Česta je tema također priroda, zemlja, kao metafora za praiskonsko, ali i odnos duše i tijela, nezaštićenog, prekrivanje tijela „svjetlećim ljuskama“. Šuma je i u novim pjesmama istaknuta kao motiv: „šuma je moja čitanka“. Lirska junakinja Marije Lamot neprekidno propituje samu sebe, podsjeća samu sebe da dodirujući predmete i vlastito tijelo – postoji. I da istovremeno želi izmaknuti se iz vremena svijeta, iz ograničene ljudske perspektive i utonuti u traganje za beskonačnim. U jednoj od pjesama iz novog ciklusa nalazimo također temu propitivanja sebe: „neprestano istražujem tko sam“. No čak i riječi koje se naizgled čine kao utočište postaju „prazne šalice“, jezik postaje kastriran i nudi tek „nesiguran alibi“, kako ističe autorica u zbirci Zašivene riječi. No unatoč i toj nesigurnosti, ipak aristotelijanski pjesnikinja zaključuje da „pjesma traje dulje od povijesti“.

Ponekad su pjesme Marije Lamot okrenute mislima, nekad sentimentu, a ponekad je u temelju dočaravanje atmosfere. U ciklusu Biti pjesnikinja otvara to krucijalno pitanje filozofije: biti. Kroz kritički prikaz školstva, „zemlje pravila“, traga za onim iskonskim, nastojeći „trgnuti“ učenike iz postojeće „stvarnosti bez misli“. No ono što ostaje temelj čovjekova je samoća, nalazimo stihove: „još nije sazrela samoća u meni“. I to posađeno „drvo samoće“, davno posađeno u srcu, kao da i jest onaj krucijalni pogled, okrenut unutrašnjem, traganje za pravim riječima, poezija kao gnoseološki alat, traganje za spoznajom, bivanje i odmak od svijeta. I to jest smisao poezije Marije Lamot, pjesnikinje koja već godinama ispisuje odličnu poeziju, konstantno u propitivanju svog bića, postojanja, ideja koje razdvajaju, a ne zacjeljuju ovaj svijet iz kojeg lirska junakinja izostaje ili teži da bude nevidljiva kao „divlja duša nestajanja“.