Zločin bez kazne i osveta drugim sredstvima

Navodno živimo u vremenu kad je ulogu velikih romana preuzela serijska televizijska produkcija. Obol takvu vremenu dalo je i Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu prvom ovosezonskom premijerom naslova Slučaj vlastite pogibelji, ostvarenom u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca u Rijeci. Medijski već proglašena najiščekivanijom, inscenacija je to novog istoimenog romana Kristiana Novaka, čije su proze već ostavile duboka traga u domaćem teatru s Črnom materom zemlom Zagrebačkog kazališta mladih te Ciganinom, ali najljepšim u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, obje iz 2017. Novi roman (prikaz u književnoj rubrici) zahtijevao je i drukčiji pristup, skloniji Zeitgeistu i prilikama, pa je za Varaždin redatelj Ivan Plazibat sam i dramatizirao priču, koja je naizgled jednostavnija i optimističnija od navedenih.

Predstava visokoga naboja i dugoga trajanja koje se gotovo i ne osjeti / Snimio Marko Ercegović

Zauvijek, vjerojatno, zagledan u svoj rodni kraj, nesumnjivo i zaljubljen u njegovo dijalektalno i glazbeno bogatstvo, Kristian Novak i novi roman smješta u Međimurje te ponovno prozu temelji na zbilji. Stoga opet bira temu koja boli i koja jednostavnim ali tragičnim završetkom otvara više pitanja od onih na koje može ili ima ambiciju odgovoriti. Slučaj mladoga prometnog policajca pronađena s prostrijelnom ranom glave u automobilu bio je medijska vijest prije deset godina, jedna u nizu sumnjivih smrti povezana s ulogom zviždača koja je u međuvremenu, zahvaljujući i takvim slučajevima, ipak i legislativno prepoznata. Široko razveden, društveno ilustrativan i čvrsto strukturiran, i Slučaj vlastite pogibelji izrazito je podatan za adaptaciju.

Ivan Plazibat, redatelj koji je u prošloj sezoni možda i otkrio i potvrdio svoj stil višestruko nagrađivanom predstavom 55 kvadrata, ne bi imao previše posla i da je ostavio u roman upisanu fascinaciju kazalištem, točnije dramskom pedagogijom. No upravo zbog svoje sklonosti scenskom minimalizmu oplemenjenom sinkronim videoprijenosom, igrom kojom razbija kazališnu iluziju kako bi je ponovno stvorio, na to nije mogao pristati. Stoga metateatra iz proze na pozornici nema, ostaje tek „suha“ scenosljedna zbilja i sporadične, ali pomno režirane emocije. Jednostavna i efektna scenografija Liberte Mišan te sasvim realistični kostimi Petre Pavičić dopuštaju prvo, a majstorsko svjetlo Vesne Kolarec i glazba Hrvoja Nikšića potiču drugo.

Zrcaljenje, u funkciji objedinjavanja, nadopunjavanja i objašnjavanja, u ranijim Novakovim romanima bilo je metafizičko. Dvostruki unutarnji demon u Črnoj materi ili pauk i njegovi čvorovi u Ciganinu ovdje su zamijenjeni nešto konkretnijom, i bitno lektirnijom, Sofoklovom Antigonom. „Mlada kul profa“ istodobno ispituje granice svojih pozicija prema gore i dolje, sustavu školstva i materijalističkom društvenom licemjerju kao i srednjoškolcima iz dramske grupe koju vodi. Njezini su stavovi kontroverzni, ponašanje i previše slobodno, ideje prenapregnute, a nije da nema i višak ambicije. Sama poleti na krilima vlastite slobode da bi se nesmotrenošću, mladošću i neiskustvom spržila u kontekstu koji toliko slobode ne može podnijeti.

Naprotiv, drugi pol priče, onaj od kojeg se ni tipološki ni karakterološki ne bi trebao očekivati razvoj i koji je upravo zato neizbježan, ima bitno teži , ali zanimljiviji put, temeljen na istinskoj tragediji. Brat mrtvog policajca, pripadnik interventne policije, poslovična šutljiva „mrga“ kojoj je lakše upotrijebiti silu nego priznati zrnce osjećaja, pravi je protagonist ove priče o zločinu bez kazne i osveti drugim sredstvima. Jer kod Novaka nijedan od glavnih antijunaka nije pošteđen obiteljske prošlosti, protkane nerijetko i samonametnutim nesrećama. Ljubavna priča između njih dvoje, ona koja je završila prije opisane radnje i koje će je možda završiti, ovdje nije u fokusu, osim onoliko koliko je potrebna kao katalizator samospoznaje.

I podjela igra po zakonitostima žanra: nekoliko zvjezdanih rola zvučnih imena, provjerene epizode, statisti i gomila, te dvoje mlađih i gladnih ispred. Dea Presečki tek čeka da joj uloga sjedne, i da nervoza, ali i samokritičnost Profe dođe do suptilnijeg usijanja, dok Karlo Mrkša i u odori interventnog policajca stavom otkriva drukčijost i prije nego što je prisiljen zaista progovoriti. Lakši su posao stoga imali Marko Cindrić i Hana Hegedušić kao antipodi, on manipulativni zaštitnik korupcije, a ona kao ranjena sestra, razapeta između mrtvog brata i drugog kojeg tek treba oživjeti, te oca koji poznaje i priznaje samo krajnosti. Ljubomiru Kerekešu već dugo neka uloga nije ovako dobro sjela.

Predstava visoka naboja i duga trajanja koje se gotovo i ne osjeti, ipak nije samo još jedna serija, i definitivno nije klasični whodunnit. Razlog nije što krivca nema, jer ili je pod zemljom ili upravo naplaćuje kaznu za prometni prekršaj kod Zasadbrega, niti to što prokazuje korupciju represivnog, obrazovnog i pravosudnog sustava jer sve to jesu gotovo i očekivane kvalitete kako predloška tako i predstave. Razlika je u onome između, u činjenici kazališnog ostatka, bio on u dubini pozornice ili na ekranu, gdje je čak i treći put svojevrsna pobjeda, najprije nad samim sobom.