Žeđ za slobodom i mirom

Ovogodišnja Nobelova nagrada za mir ide zatvorenoj iranskoj aktivistici za ljudska prava Narges Mohammadi. Tijekom masovnih prosvjeda protiv iranskog režima 2022. Narges Mohammadi je iz ozloglašenog zatvora Evin izvještavala o tome kako su uhićene žene mučene i seksualno zlostavljane.

Nobelovka Narges Mohammadi služi kaznu u teheranskom zatvoru / Izvor Wikipedia

Objava u Oslu da će dobitnica Nobelove nagrade za mir 2023. biti Narges Mohammadi širom svijeta primljena je kao plod uspješne i prirodne odluke, poruka bezuvjetne potpore borbi protiv ugnjetavanja žena u Iranu i općenito borbi za promicanje slobode. U kolumni koju je napisala u rujnu za francuski list Libération iranska aktivistica smatrala je „neizbježnim i imperativnim“ svrgavanje iranskog režima. Revolucionarni pokret Žene, život, sloboda rođen je da stane na kraj religioznom despotskom režimu, stekao je identitet, proizveo goleme kreativne kolektivne akcije, daleko iznad običnoga prosvjednog događaja, čiji su glavni ciljevi ponovno zadobiti demokraciju, slobodu i jednakost. „Taj proces zahtijeva ustrajnost uz izbjegavanje bilo kakva oblika nasilja“, upozorava nobelovka.

Služeći kaznu od gotovo jedanaest godina u zloglasnom zatvoru Evin, Narges Mohammadi se nažalost ne može nadati da će Nobelova nagrada ubrzati njezino oslobađanje. Heroji mira ne vode borbu za vlastitu sudbinu, nego za sudbinu svoga naroda i svih potlačenih. Narges Mohammadi zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, a s njom i priznanje svih onih koji se prepoznaju u njezinoj žeđi za slobodom.

Narges Mohammadi već godinama vodi kampanju za djevojke i žene. U pismu koje je prokrijumčarila iz zatvora u prosincu 2022. pisala je o seksualnom nasilju koje ona i druge žene doživljavaju u zatvoru. Pisala je i o tome koliko je važno da svijet obrati pozornost: „U ovom trenutku željela bih naglasiti da hrabrost, ustrajnost i borba mogu postići nešto ako dobiju pozornost medija i svijeta.“ Ili drukčije rečeno: ljudi neće ostvariti svoju slobodu ako se moraju sami boriti. Ipak, iranski dužnosnici nisu doživjeli veliku izolaciju na Općoj skupštini UN-a u rujnu. Upravo suprotno. Kao i mnogo puta dosad, zapadni političari koji vole govoriti o ljudskim pravima spremno su sjeli i rukovali se s onima koji debelo krše sve zasade UN-a. Uostalom, ljudska prava postala su samo „šlagvort“ koji uljepšava samo naoko snažno demokratski orijentirane zapadne vlade, ali bez većeg utjecaja na samo provođenje politika.

U Iranu su žene snažne. Za razliku od česte slike Irana kao monolitne teokracije, to je zemlja s bogatom povijesnom civilizacijom u kojoj su žene ostvarile više slobode nego u mnogim drugim bliskoistočnim zemljama. Vode korporacije, uspješne su znanstvenice i odvjetnice, prosječno su više obrazovane nego muškarci, a svaka konzervativna vlada do sada imala je barem jednu ženu, najčešće kao potpredsjednicu. Islamska revolucija 1979. značila je oslobođenje za mnoge žene. Kako su bile potlačene pod patrijarhalnim sustavom, tek tridesetak posto žena bilo je obrazovano, radile su manualne poslove i živjele životom bez perspektive ako nisu bile dio vladajućega sloja društva. Sve se to duboko promijenilo uspostavom Islamske republike. Iako je novi islamski zakon umanjio ženska prava, velik broj žena pridružio se revolucionarnim gibanjima nadajući se boljoj budućnosti.

Revolucionarni režim doista je stvorio široki obrazovni sloj i dao ženama slobodu djelovanja – ali s određenim ograničenjima. Žene su stekle auru čistoće kao sljedbenice kćeri poslanika Muhameda Fatime (koja se vjenčala s Alijom, prvim šijitskim imamom), smatrane najboljom ženom, najboljom kćeri i najboljom sestrom. Noseći čador, dugi crni ogrtač koji obuhvaća cijelo tijelo osim lica, žene su iskazivale lojalnost islamskim vrijednostima. No s vremenom se to mijenjalo. Nenamjerno, vjerski revolucionari izazvali su snažnu emancipaciju iranskih žena. Obrazovane i uspješne, nisu se htjele pokoriti idejama ultrakonzervativnih mula i ajatolaha.

Liberalne i umjerene političke struje Islamske republike podržavale su žene u tim nastojanjima, ali konzervativni je sloj premoćan. Pojednostavnjen simbol vela ne govori o potrebi ukidanja njegova nošenja, nego prava na izbor. Ali veo je samo manji dio ženskih (i društvenih) problema Irana (kao i šire regije). On je znak traženja većih demokratskih prava i razvijanja pozitivnog mira, ukidanja bjesomučnih policijskih potraga za idejnim neprijateljima i preoblikovanja Islamske republike prema onim vrijednostima za koje su žene i muškarci zajedno ustali prije više od četrdeset godina.