Zaposlite oči na Burzi rada

U knjizi Burza rada književnica i sveučilišna profesorica u mirovini Julijana Matanović javlja se u ulozi urednice, referentice i jedne od autorica. Kao urednica osmislila je i ostvarila zanimljiv književni projekt – zbirku priča o zanimanjima. Njezinu pozivu na suradnju odazvalo se jedanaest spisateljica: Danijela Crljen, Balerina; Anja Šovagović Despot, Barunica; Ružica Miličević, Dojilja; Goga Hajtić, Konobarica; Nada Đerek, Ledarica; Božica Jelušić, Perodržačica; Iva Mirčić, Rudarica; Sanijela Matković, Slikarica; Rosi Kugli, Svodilja; Vlatka Poljanec, Tajnica; Blanka Will, Vrtlarica.

Izd. Lađa od vode, Zagreb, 2023.

Zbirka zapravo ima dvanaest autorica i dvanaest priča, jer je Julijana Matanović uvrstila svoju priču Tkalja. Kako „urednički nije u redu da objaviš priču, a urednica si“ – no „htjela sam biti zajedno s njima“ – poigrala se i smislila zaseban odjeljak na kraju knjige koji je naslovila Rad u fušu („Uostalom, nije li svima nama – koji dijelimo sudbinu hrvatske književnosti – pisanje neki oblik rada u fušu?“). Uloga referentice pak, kako se Julijana Matanović predstavlja u podnaslovu knjige i kako potpisuje Uvodnu bilješku, „dobro odgovara burzi rada, ona je tu da prima prijave, a ne da se odlučuje za dominantnu stilističku matricu, onda snima tržište“.

Osim okvirne teme urednica je spisateljicama „zadala“ još samo veličinu teksta i odredila rok za slanje rukopisa. Nije im dala nikakve upute, nije se osvrtala na njihovu generacijsku pripadnost i poetička načela, nije gledala na to jesu li „poznate“ na književnoj sceni ili čine prve korake na njoj. Tu su, s jedne strane, Božica Jelušić i Nada Đerek sa zamašnim literarnim opusima, naravno i Matanovićeva, a s druge su strane Iva Mirčić i Vlatka Poljanec, koje se tek najavljuju, ali su dobile – i iskoristile – sjajnu priliku da se i njihov glas čuje. Knjige zborničkoga tipa kao što je ova, gdje je više autora i vrlo različitih tekstova, gdje su različita vremena i mjesta zbivanja, često je teško kompozicijski ustrojiti. Kadšto se zgodno u tom smislu mogu iskoristiti (ako postoje) tipološke sličnosti tekstova pa ih onda grupirati. Julijana Matanović u jednom intervjuu govori o tipologiji zanimanja o kojima u svojim pričama pišu spisateljice u ovoj knjizi, ali je ipak ponudila drugo rješenje odlučivši se da priče (tj. zanimanja) objavi abecednim redom – Balerina, Barunica, Dojilja,… Vrtlarica.

U priči Julijane Matanović Tkalja, u kojoj glavna junakinja pripovijeda o svojoj obiteljskoj drami, postoji i zanimljivo oblikovan dio posvećen temi o zanatu u književnosti, iznimno važan za razumijevanje (ne samo autoričina) proznog stvaralaštva. Protagonistica uvodi u igru tkalju Mandu i iznosi svoje viđenje sličnosti između tkanja i pripovijedanja, pri čemu su ključne riječi tkalački stan i stare krpe, građa i priča, tkalja i pripovjedačica, tkanje i postupak:  „A što li drugo rade pisci? Uzimaju komadiće tuđih i komadiće vlastitog života, kradu priče s ulica i iz pročitane lektire i prema svemu se ponašaju tako kao što se Manda ponaša prema krpicama. Potom uzimaju pripovjedački instrumentarij (Mandine škare). Režu, sijeku, odlučuju o žanru (Mandino slaganje materijala) i potom – kad pripreme završe – sjednu i stvaraju novi tekst (Mandina krpara). Djelo na nešto uvijek podsjeća, u njemu se netko uvijek može prepoznati. Ono je dobro onoliko koliko je maštovit i kreativan pisac za svojim radnim stolom (Mandin tkalački stan).“

Urednica je u knjigu uvela još jednu zanimljivu novost: biobibliografske bilješke pisali su sami autori priča (Bilješka o meni). Izgubila se pritom, u manjoj ili većoj mjeri, informativnost (podaci o izdanjima knjiga, školovanju i sl.), a čitatelj je dobio izravnu sliku o tome što autorica misli da on treba znati o njoj. Tako glumica Anja Šovagović Despot, koja je u svojoj Barunici čudesno ušla Krleži pod kožu, ovako započinje svoju Bilješku: „Mama sam Ane i Josipa, mojih suhih zlata. Kći sam glumca Fabijana Šovagovića, žena sam glumca Dragana Despota i sestra sam glumca Filipa Šovagovića. Sve sami genijalni glumci. Ali, nijedan od njih nije odigrao barunicu Castelli. Ja jesam. He, he.“ Blanka Will u svojoj melankoličnoj i impresionističkoj Vrtlarici utječe se misli sv. Hildegard od Bingena o „iscjeljujućoj snazi zelenila, o cjelovitosti čovjeka i prirode, o vrtu koji obuhvaća i aktivni i kontemplativni život. Ponovo otkrivam ravnicu, iz koje sam potekla, i pisanjem joj se vraćam – u mističnome međurječju Dunava i Drave.“ Ružica Miličević, za koju urednica Burze rada kaže da ju je prepoznala na društvenim mrežama, priču Dojilja ovako završava: „Kada sam konačno prestala rađati, shvatila sam da se moj život može podijeliti na vrijeme prije i poslije dojenja. (…) Sada znam da je davanje sebe ulaganje u vječnost i neprolaznost.“

Julijana Matanović obavještava da će se uskoro pojaviti drugo izdanje Burze rada. To zato što se na njoj ugodno mogu zaposliti oči. A još bolja vijest je uredničino uvjerenje da je „ova knjiga samo prva u nizu sličnih“.