Vježbanje tragedije

Kada Friedrich Schiller 1801. objavljuje dramu Marija Stuart, ta je slavna škotska kraljica i pretendentica na englesko prijestolje već odavna ušla u legendu. Marijin odnos s engleskom kraljicom Elizabetom I, koja joj je, nakon što je Marija svrgnuta sa škotskog prijestolja, pružila zaštitu, da bi ju na kraju ipak smaknula, za Schillera je ponajprije odnos jakoga dramskog naboja i punokrvnih likova. Elizabeta je, naime, Mariju smatrala trajnom opasnošću zbog njezinih prava na engleski tron i katoličanstva. Pragmatična, hladna političarka, ali i duboko nesigurna žena, Elizabeta stalno osjeća prijetnju od Marije, lika u koji je Schiller upisao ustrajnost u idealima. Dva lika, idealna za književnu, dramsku i kazališnu obradu (u čemu Schiller nije ostao nimalo osamljen, brojni su autori obradili taj povijesni splet događaja), Marija, Elizabeta i mnoštvo muškaraca oko njih na sceni čine čvrsto strukturiranu tragičnu radnju. Svega toga u zagrebačkom Teatru &TD, gdje je Marija Stuart postavljena u režiji Anastasije Jankovske i dramaturškoj obradi Elvisa Bošnjaka, uglavnom nije bilo.

Predstava se vizualno otvara klasično i u skladu s očekivanjima. Na svijetloj sceni dominiraju pseudopovijesni, u skladu s vremenom drame stilizirani kostimi (scenografkinje i kostimografkinje Marita Ćopo i Mija Popovska). Scenom promiču Elizabeta i njezini savjetnici i ulizice, tipični pokvareni političari Shrewsbury, Burleigh i Leicester, a uskoro se pojavljuju i Marijin tamničar Amias Paulet i njegov nećak Mortimer. Sama Marija na sceni se prvi put prikazuje u crnom kostimu, uz značenjski jasne, no koncepcijski ne najbolje oblikovane duge trake tkanine spojene s kostimom, koje dakako označavaju tamničarske lance.

U ovako postavljenoj drami logično su najvažnije uloge dviju kraljica, Marije i Elizabete / Snimio Luka Dubroja

Od toga bi se mjesta u drami trebala početi odvijati snažna, emocijama, strastima i idealima nabijena tragedija. Sam Schiller zapisuje, a programski letak prenosi kako je temeljna odlika teksta „tragična analiza“. Umjesto toga, na sceni se u ovoj predstavi prizori smjenjuju gotovo mehanički. Netko od muškaraca dođe, izgovori svoje, scena se odradi i nastavlja dalje. Slično je i s Elizabetinom pojavom, koja jest vizualno povišena kostimom i scenografijom, no to joj ne pomaže da se izdigne iz od početka uspostavljene rutine. Predstava se kreće, radnja napreduje, stihovi izgovaraju i dobro zvuče (u prijevodu Trude Stamać), no ne događa se ništa više od toga. Sve je kao na kakvoj glumačkoj vježbi, možda ispitu iz glume (ili režije) baštinskog komada, ali prave strasti nema. Ili se ona barem iz publike na premijeri nije mogla osjetiti.

Nakon pauze (predstava traje oko dva sata te uključuje jednu stanku) i taj, možda ne osobito intrigantan, no uredan pristup polako se gubi. Naime, ubrzano se počinje kliziti prema karikaturi, likovi i njihovi odnosi postaju izoštreniji, postupci konkretniji, što, dakako, kulminira Marijinim smaknućem. Nakon tog presudnog trenutka scensko se vrijeme vraća unatrag, na scenu izravne konfrontacije Marije i Elizabete (inače kod Schillera smještene znatno prije), što ne djeluje opravdano, već kao nastavak karikaturalnog tretiranja teme u raskoraku s predloškom.

U ovako postavljenoj drami najvažnije su logično uloge dviju kraljica, Marije i Elizabete. Martina Čvek lik Marije Stuart uspjela je iznijeti balansirano, nijansirano prikazujući luk između nepopustljivosti ideala i očaja situacije u kojoj se Marija našla. Tanja Smoje kao Elizabeta, iako u nastupu dominira scenom svaki put kada se na njoj pojavi, nije, ipak, kreirala lik koji uz snagu nosi i emociju. Dušan Gojić pouzdan je kao Shrewsbury, dok je Kristijan Petelin podosta neuvjerljiv kao Leicester. Damir Klemenić u liku Burleigha najviše je odsklizao u pretjerivanje te njegov lik djeluje kao dvorska luda, a ne pokvareni i dijabolični veliki rizničar. Sven Jakir uspio je u liku Marijina čuvara, viteza Amiasa Pauleta, pronaći rastrganost karaktera između vjernosti dvjema kraljicama, dok je Matej Đurđević nekako pogubljen u ulozi njegova nećaka Mortimera.

Nakon Mjesec dana na selu, što je po predlošku Ivana Sergejeviča Turgenjeva Anastasija Jankovska režirala u &TD-u prije nešto više od dvije godine, Marija Stuart jasan je nastavak bavljenja klasičnim djelima. No, za razliku od Mjesec dana na selu, zanatske, no ipak uredne i u naglascima točne predstave, Marija Stuart doima se kao slabiji pokušaj. Vježbanje tragedije umjesto tragedije karaktera kakvu u svoju dramu upisuje Schiller.