Višesmjerno pamćenje

Ivica Ivanišević i Marina Vujčić, Otpusno pismo

Prošavši određene godine, kad su velike odluke već donesene, a život neumoljivo napreduje monotonom putanjom, zateknemo sebe kako se sve češće osvrćemo i pitamo što bi bilo da smo u nekom trenutku barem malo drukčije skrenuli. Obojen sjetom, žudnjom i sjenama propuštenih prilika, roman Otpusno pismo gracioznom nas prozom uvodi u intimni svijet možda najbolje opisan rečenicom Semezdina Mehmedinovića koju glavna junakinja u jednom trenutku citira: „Postoji sadržaj zaborava, kao što postoji i sadržaj sjećanja.“

Izd. Hena com, Zagreb, 2016.

Početni kontakt, u kojem se ugledna liječnica Irena Veršić Rimac, zadužena za organizaciju okupljanja u povodu 30. obljetnice mature, mailom obraća nikad prežaljenoj srednjoškolskoj ljubavi, pretvara se u žustru korespondenciju koja će uzdrmati temelje njezina stabilnog života. Upravo kad pomislite da je usprkos superiornom stilu pisanja i ne tako čestoj epistolarnoj formi (pa još u suradnji dvoje vrhunskih autora) roman ipak upao u zamku klišeiziranosti, slijedi obrat koji će mu vratiti svježinu, a čitatelje ostaviti u dubokom promišljanju.

Vesna Marić, Plava ptica

U svom autobiografskom romanu, izvorno napisanu na engleskom (prijevod Ivan Sršen), autorica nas vodi u šetnju sjećanjima, oživljavajući atmosferu Mostara na početku rata u Bosni i Hercegovini, putovanje konvojem u Englesku te grčevite pokušaje da kao osamljena tinejdžerica pronađe svoje mjesto u stranoj zemlji bez gubitka vlastitog identiteta. Opise svakodnevice u Engleskoj povremeno presijecaju ratne priče koje pristižu s pismima iz stranih zemalja i novim izbjeglicama iz bivše domovine.

Izd. Znanje, Zagreb, 2019.

U tim se pričama autoričin pripovjedački talent razotkriva u punom sjaju, jer ništa tako precizno ne prikazuje besmisao i tragediju rata kao njezini živopisni i maestralno opisani likovi. Riječ je o osobama koje bi mogle biti i naši susjedi, prijatelji, znanci i obitelj, a svi su oni, neovisno o imenu, nacionalnosti i vjeri, samo kolateralna žrtva u neumoljivom žrvnju sukoba. To su likovi kojih priče bude suosjećanje i navode nas da se još jednom zamislimo nad zvjerstvima koje je ljudsko biće kadro počiniti. Prožet nostalgijom, osjećajem otuđenosti, čežnjom za zajedništvom i pripadanjem, na trenutke i grub i komičan, taj je roman prava literarna poslastica, a način na koji Vesna Marić piše, premda intiman, posve je lišen patetike.

Bronja Žakelj, Bijelo se pere na devedeset

Još jedna vrsna pripovjedačica koja se usudila ispričati osobnu i obiteljsku priču, uz napomenu da je „tijekom stvaralačkog procesa posezala u sjećanja“ te da „djelo nije nužno točan odraz stvarnih činjenica i događaja“, jest slovenska spisateljica Bronja Žakelj.

Izd. Ljevak, Zagreb, 2020.

Premda se može reći da se tematski djelomično preklapa s romanom Plava ptica, djelo u žarište stavlja borbu s bolešću, načine na koji se nosimo s gubicima te njihov trajni utjecaj na dinamiku obiteljskih odnosa. Roman je pisan u drugom licu jednine, kao svojevrsno obraćanje majci, što dodatno pridonosi emotivnosti izraza. Naratoricu upoznajemo kao djevojčicu i njezino nevino i nepotpuno viđenje svijeta ispočetka nas zabavlja. Prvi dio knjige ispunjen je ugodnim prikazima obiteljskog života, koji se nakon majčine bolesti naglo rasipa, ustupajući mjesto nizu događaja koji će autoricu u drugom dijelu suočiti s emocijama straha, nesigurnosti, osamljenosti i čežnje, ali i pokazati snagu ljubavi, odanosti i nade. Prijevod Anite Peti-Stantić.